LOGOPEDIJA
Od plačljivca do brbljavca Autori: Mr. sc. Nataša Šunić, prof. logoped Ivana
Banjan, prof. logoped objavljeno u broju 31 (08/03)
Slijed faza razvoja govora pokazuje mnogo veća individualna
odstupanja od ostalih neuroloških funkcija pa blago zakašnjenje nije neobičn Stranica: [1] 2 » Govor
je oduvijek privlačio veliko zanimanje mnogih znanstvenika. U promatranju napredovanja djeteta razvoj govora ima izuzetno
veliko značenje. Da bi se govor mogao razviti moraju biti ispunjeni i neki osnovni biološki, sociološki i psihološki
uvjeti. Odmah nakon rođenja dijete se vokalno sporazumijeva s okolinom. Plač je prvo vokalno izražavanje neugodnih
osjećaja djeteta, čije značenje najbolje razumije majka, ali i drugi okolni ljudi. Iako vokalno izražavanje
djeteta plačem, gukanjem i govorom počinje tek nakon rođenja, svi organi i mehanizmi koji sudjeluju u vokalnom
izražavanju završe svoj razvoj uglavnom za vrijeme fetalnog života. Prvom se plaču djeteta pripisuju različita
značenja. Mnogi ocjenjuju da je prvi plač djeteta fiziološka reakcija na naglu promjenu uvjeta života
te mu mnogi pridaju emocionalno ili čak intelektualno značenje. Već novorođenče varijacijama u intonaciji
svoga glasa izražava glad, bol ili ugodno raspoloženje te u toj dobi u glasovnoj produkciji dominira plač.
Tijekom 1. mjeseca nakon rođenja u djeteta se mogu pojaviti prvi neartikulirani glasovni pokušaji. U 2. mjesecu
dijete nejasno izgovara neke samoglasnike (a, e, o), a u 3. mjesecu i neke suglasnike (m, p, b, t). To je tzv. spontana vokalizacija
koja je često provocirana od blizine same majke. Poslije toga dijete upotrebljava sve veći broj nejasno izgovorenih
suglasnika, koje često kombinira s nejasno izgovorenim samoglasnicima pa tada kažemo da dijete guče. Zanimljivo
je da ovi glasovi čine osnovu za određene i specifične glasove koji su kasnije potrebni u formiranju glasova
bilo kojeg jezika, jer je gukanje u prvim mjesecima jednako u sve djece svijeta. Oni glasovi koje ne upotrebljava okolina
u kojoj dijete živi, postupno nestaju iz gukanja što bitno utječe na kasniji razvoj govora. U 6. mjesecu nakon
rođenja, gukanje postupno prelazi u izgovaranje slogova koji imaju određenu povezanost s materinjim jezikom. Poslije
toga, obično u 8. ili 9. mjesecu, dijete često ponavlja neke slogove. Ti slogovi odgovaraju često pojedinim
riječima u materinjem jeziku, npr. ma + ma, ta + ta, pa + pa, ba + ba i sl. Takvim prvi put izgovorenim "riječima"
roditelji i okolina često pridaju određeno značenje. U toj dobi dojenče reagira na zabranu "ne" i poziv
po imenu. S izgovorom prve riječi završava se prefonetično i prijegovorno razdoblje u razvoju djeteta.
Tada počinje razdoblje razvoja pravoga govora u vokalnom sporazumijevanju djeteta. U razvoju pravoga govora imitacija
je važan čimbenik. Dijete potkraj prve godine života imitira ne samo riječi koje čuje od okoline,
nego imitira i naglašavanje riječi i ritam govora, što je od velikog značenja u formiranju određenog
jezika. Pri kraju ovog razdoblja, kada dijete počinje razumijevati neke riječi iz okoline, javlja se osiromašenje
u glasovnoj produkciji. Oko 9. mjeseca dojenče formira dvostruke slogove koji još nemaju značenja, ono
oponaša, intonira i igra se skrivača krijući se iza manjeg predmeta. Razumijevanje govora progresivno raste
od 10. mjeseca života. Dojenče tada brblja radi vlastite zabave. S 11. mjeseci razvija spone između osoba,
predmeta i situacija s određenom riječi. Na pitanje gdje je mama (tata), traži roditelja ako se on nalazi u
neposrednoj blizini te maše ručicom na nalog (pa - pa). Prve riječi koje dijete izgovara duplicirani su
slogovi. Budući da je djetetovo slušanje tada još prilično neprecizno, prve riječi ne moraju podsjećati
na riječ koju dijete pokušava izgovoriti. Ako majka pažljivo sluša neke slogove poput bo - bo, to - to
ili jo - jo, vrlo brzo može zaključiti da se oni odnose na vodu, stolicu ili balon. Tada dolazimo do igre skrivanja
s tom igračkom ili predmetom, gdje se "dječja" riječ može ponoviti uz pravu riječ (npr. nema jo -
jo, nema balona, ili evo tu je bo - bo, evo tu je voda ili tu je to - to, tu je stolica). Takvim ponavljanjem u igri, tijekom
svakodnevnih radnji povećava se raspon slušnog pamćenja i potiče se razvoj značenja riječi.
Tako je isto i s komunikacijskim gestama koje su također vrlo važan čimbenik govornog razvoja. Mnoge svakodnevne
aktivnosti dobro je popratiti i riječju i gestom, kao npr. "tiho" - stavljamo prst na usta, "nema više" - slijeganje
ramenima, ili traženje i pružanje nečeg koje je povezano uz stiskanje i zatvaranje šake, a simbolizira
"daj" i "evo". Prva riječ je tu... Govorna faza počinje izgovaranjem prve riječi. Prve riječi
koje dijete izgovara obično su imenice. Kao primjer možemo navesti dvanaestomjesečno dijete koje izgovara dvije
do tri riječi s određenim značenjem, ali one nisu međusobno povezane u značenju. Iza tog razdoblja
se postupno povećava broj riječi koje dijete izgovara, a među njima se javljaju i glagoli (kao primjer "daj",
"neću" i dr.). Oko kraja prve godine dijete počinje svjesno upotrebljavati slogove sa značenjem (ma - ma,
ta - ta) pa tom razdoblju pripisujemo početak govora. Ubrzo se broj dvosložnih riječi progresivno povećava
i sa sve boljom intonacijom karakterizira govor jednogodišnjeg djeteta. Progresivno raste i razumijevanje riječi,
gdje dijete reagira na pitanja "gdje je" (medo, beba, br = auto, va - va = pas). U dobi od 15. do 26. mjeseca dijete u
govoru počinje povezivati značenje dviju riječi u određeni smisao. Obično su to dvije imenice ili
još češće imenica i glagol, npr. "mama daj", "daj vode" i sl. Tada je dijete formiralo prvu rečenicu.
Tada dijete i pažljivo sluša ono što mu se govori, a na poznatu imenicu reagira radnjom (češalj stavlja
u kosu, šalicu prinosi ustima). Izražava i vlastite želje upiranjem prsta u neki željeni objekt uz glasno
"u". Pojedine riječi i ponavlja u "ehu". Veseli se pjesmicama i TV reklamama. Imenuje dva dijela svoga tijela te izražava
sve želje jednom riječi. U toj dobi oslovljava sebe po imenu. Dosta česta postavlja pitanje "što je to".
U dobi od 2,5-3 godine veže 3-5 riječi u rečenicu. Rado sluša govor odraslih, ali još ipak ne
zna na nalog ponoviti rečenicu. Pri kraju 2. godine počinje upotrebljavati glagole. Oko 3. godine eholalija
nestaje te se koristi rečenicama od desetak riječi koje su gramatički pravilnije. U igri počinje na odgovarajući
način upotrebljavati minijaturne predmete što označava razumijevanje simbola (lutku hrani, kupa, odijeva).
Upotrebljava jedninu i množinu. S 3 godine postavlja pitanja "gdje je", a s 4 godine "zašto" i stiče apstraktne
pojmove. S 5 godina ima rječnik od nekoliko tisuća riječi te usvaja sintaksu, ali je potreban još niz
godina da se govor automatizira. Varijacije na temu Vrlo je važno naglasiti da slijed faza razvoja govora pokazuje
mnogo veća individualna odstupanja od ostalih neuroloških funkcija. Blago zakašnjenje u govornom razvoju (2
- 2,5 godine) nije neobično. Ako su ponašanje, sluh, razumijevanje govora, gestikulacije i facijalna ekspresija
uredni, takvo dijete vjerojatno će uskoro steći i govornu vještinu. Stručnjake koji se bave proučavanjem
razvoja govora posebno zanima zašto dijete govori. Posljednje tumačenje je da u djece možemo razlikovati egocentrični
način govornog izražavanja, koji se naročito očituje u dobi od treće do pete godine života i
socijalni, koji prevladava u petoj godini. Iz mnogih istraživanja stručnjaci su došli do mišljenja da
se egocentrični govor razvija iz socijalnog i iz stvarne suradnje odraslih s djecom u praktičnim zadacima. Pojava
i razvoj egocentričnog govora zapravo su želja i težnja male djece da se zajednički nastavi prethodno
započeta zajednička govorna aktivnost. Ta želja za suradnjom jača je što je dijete manje samostalno.
Pretpostavlja se da je egocentrični govor zapravo prijelaz k unutarnjem govoru čiji je krajnji produkt mišljenje.
Postoje velike razlike u razvoju govora pojedine djece. Uočeno je da rani razvoj govora isključuje duševnu
zaostalost u djeteta, ali vrlo je važno znati da zakašnjenje govora ne mora značiti i zakašnjenje u razvoju
inteligencije. U ženske djece govor se razvija nešto brže nego u muške. Djeca koja zbog prevelikog
razumijevanja odraslih za njih (maženje) ne govore, pokazuju često jako dobar razvoj na svim ostalim područjima.
Kad ih zatražimo da na slici pokažu poznati predmet, oni to učine, dok gluha djeca to ne mogu. Važno je
da kod usporenja u govoru i sumnje na gluhoću ili nagluhost prvo napravimo audiološko ispitivanje sluha. Zatim se
određuje mentalna razina djeteta putem psihološkog testiranja. Dobro uzeta anamneza o razvoju djeteta također
će pomoći da se postavi ispravna dijagnoza, a time omogući i pravodobna rehabilitacija.
Da su pravilnost
i redoslijed govornih faza u ranom govornom razvoju ovisni o urođenim sposobnostima za govor pokazuju i sama istraživanja
djece gluhih roditelja. Ona unatoč nepoticajnoj okolini proizvode iste glasove i prolaze kroz iste faze produkcije glasova
kao i djeca čujućih roditelja. Sposobnost za govor možemo usporediti sa sposobnošću samostalnog hodanja
u djece. Ona prohodaju onda kada sazru naslijeđene sklonosti za tu vještinu, pri čemu vježbanje u hodanju
nema nikakvog važnijeg utjecaja. Drugim riječima, to što se u dobi od oko šest mjeseci djeci obraćamo
u formi riječi i rečenica neće povećati njihovu sposobnost da baš te rečenice razumiju i ponove,
jer za to i nisu biološki spremna. Može li se utjecati na govorni razvoj? Mnogi se pitaju kako i kada možemo
utjecati na govorni razvoj svoga djeteta. Odgovori na ta pitanja povezani su s poznavanjem faza govornog razvoja kao i s tim
da je sama biološka spremnost za određenu govornu fazu osnovni preduvjet bez kojeg razvoj govora nije moguć.
Govorni poticaji, kojima roditelji mogu u pravo vrijeme pospješiti razvoj govora, vrlo su specifični za svaku
govornu fazu djeteta. Znanje roditelja o obilježjima pojedine faze govornog razvoja može uvelike pomoći da
radost same govorne komunikacije ne bude opterećena neprimjerenim očekivanjima ili nedostatnim poticajima te zbog
toga odsustvom uživanja u toj iznimno važnoj aktivnosti za razvoj svakog ljudskog bića. Vrlo je zanimljivo
i to da količina plača tijekom budnog stanja u prvoj godini života bitno određuje djetetov govorni razvoj
i da djeca koja u fazi gukanja i brbljanja provode većinu svog vremena plačući nemaju toliko prilika za eksperimentiranje
s drugim glasovima, pokretima usta i tijela osim onih koje koriste dok plaču. To kasnije može biti jedan od razloga
da imaju smetnji pri izgovoru glasova ili u nekom drugom važnom aspektu razvoja govora.
DISLEKSIJA I UČINAK GLASOVA NA VJEŠTINU ČITANJA
Prof. Valeria Csepe,dr.sc.
Psihološki istraživački institut, Mađarska akademija znanosti Jedan od trenutnih ciljeva istraživanja
disleksije korištenjem moždanih parametara je utvrditi je li pogreške elementarnog akustičkog procesiranja
glasova doprinose teškoćama čitanja i pisanja. Moždani potencijali povezani s određenim stimulusom
(ERP- event – related brain potentials) omogućavaju praćenje promjena u vremenu koje se događaju u mozgu
nakon jezičnog podražaja. Na primjer, karakterističan odgovor obzirom na razlike glasova B i P, u odnosu na
promjene semantičkog značenja. Longitudinalnim praćenjem promjena na ERP-u, na uzorku djece mađarskog
govornog područja i to na njegovoj komponenti MMN ( mismatch negativity) koja se ispituje fonetskim kontrastima kao što
su B/P (na pr. «bet» u odnosu na «pet» u engleskom jeziku ),dokazano je da se maturacijom skraćuje vrijeme procesiranja
i obrade jezičnih informacija. To dokazuje, da s vremenom mozak brže i efikasnije registrira promjene koje se događaju
u materinjem jeziku, a koje nose važne semantičke informacije. Značajna promjena u latenciji MMN-a na navedene
glasovne kontraste naročito je uočena kod djece koja su podučavana glasovnom metodom ( u dobi od 7 g.). Čini
se da nakon glasovnog podučavanja mozak ranije prepoznaje relevantne fonetske kontraste. To bi značilo da mozak
«izoštrava» fonetsku reprezentaciju nakon fonetskog podučavanja (što je ranije naglašavano u kognitivnoj
psihologiji ). Slične promjene MMN-a nisu se uočile kod djece koja su podučavana globalnom metodom. Reakcija
na različite kontraste konsonanata (B na P i G) izostala je kod djece s disleksijom. Ipak, kod mlađe djece s disleksijom
(u dobi od 9 g.) koja su bila uključena u različite terapijske tretmane uočene su određene reakcije na
konsonantske kontraste. Stupanj promjena korelirao je s adekvatnošću i složenošću terapijskih metoda.
Mjerenje moždane aktivnosti može pomoći praćenju normalnog kao i poremećenog razvoja jezične
reprezentacije, ubrzane ili usporene, različitim metodama učenja čitanja. Krucijalno pitanje vezano za terapijske
metode kod djece s disleksijom, jesu li ili ne te metode odgovarajuće, te ako jesu, jesu li korištene na vrijeme
tj. u dobi kada je mozak dovoljno plastičan, što je preduvjet uspješne rehabilitacije. Kontakt adresa:csepe@cogpsyphy.hu
Od glasanja do prve riječi: razvoj govora u prvih 12 mjeseci
(Ilona Poskhova, prof. logoped, prema
knjizi "Razvoj govora i prevencija govornih poremećaja u djece", Ostvarenje, 2000.)
Prva faza razvoja govora
traje od rođenja do 8. tjedna (2. mjeseca). To je faza fiziološkog krika i refleksnog glasanja. To su spontana glasanja
koja odražavaju fiziološko i emocionalno stanje bebe. Beba uzdiše, kiše, kašlje, plače kada
je gladna ili osječa nelagodu. Kao što beba čini mnoštvo spontanih pokreta nogicama, ručicama i prstićima,
tako također nesvjesno pokreće govorne organe - jezik, usnice, donju vilicu, glasnice. U kriku dominiraju zvukovi
slični samoglasnicima uz blagu nazalnost glasa. Procjena krika ima vrlo važno značenje. Krik zdravog novorođenčeta
je glasan, bistar, čist, s kratkim uzdahom i produljenim izdahom. Simptom rizika je kada je dječji krik prodoran
ili vrlo tih, kada se sastoji od kratkih naglih vriskova ili tihog jednoličnog stenjanja i kada dijete plače nekoliko
dana za redom bez somatskog razloga (kad ga ništa ne boli i ne smeta). Iako se u prvoj fazi još ne radi o pojavi
pravih govornih glasova, ona je vrlo važna za cjelokupni govorni razvoj. U prvoj fazi počinje stvaranje prvih za
govor važnih senzomotoričkih živčanih veza. Mozak bebe postupno uči kontrolirati izgovor glasova
i slušanje. Taj proces čini temelj za ostvarivanje svjesnoga razvoja govora. On počinje u prvoj fazi i traje
tijekom cijelog pripremnog perioda. Prvo dolazi do uspostavljanja kontrole nad intenzitetom glasa, pa kontrole visine glasa
(rad glasnica) pa, konačno, kontrole različitih pokreta govornim organima u usnoj šupljini. Slušanje se
razvija tako da beba postaje veoma osjetljiva na glasove ljudskog govora. Na početku 2. mjeseca pojavljuje se specifična
reakcija na ljudski govor u obliku slušne koncentracije. Izmeđ|u 6. i 8. tjedna se, u kontaktu s odraslima, pojavljuje
prvi osmijeh.
Druga faza razvoja govora traje od 8. do 20. tjedna (2. do 5. mjeseca). Ta je faza praćena kvalitetnom
promjenom krika, pojavom smijeha i gukanja. Proces uspostavljanja svjesne kontrole nad izgovorom i slušanjem se nastavlja
tako da dijete počinje ovladavati prvim elementom ljudskog govora - intonacijom. Tako se od 3. mjeseca razvija intonacijska
kvaliteta krika: krik se mijenja ovisno o stanju bebe. Krik nije nimalo jednoličan, već je veoma izražajan
i bogat. Beba na razne načine daje majci glasovne signale da je gladna, mokra, da je nešto boli i smeta. Beba reagira
na govor roditelja vlastitim glasovnim reakcijama. Na početku izgovara kratke glasove, oponašajući intonaciju
odraslih. Kasnije se te reakcije produljuju, postaju ritmičnije, intonacijski složenije. U toj je fazi vrlo važno
s bebom ostvarivati što bogatiju emocionalnu komunikaciju. Otprilike od 12. tjedna kod zdrave djece učestalost krika
se smanjuje i pojavljuje se početno gukanje. Glasovi gukanja se pojavljuju kao reakcija na osmijeh i govornu i emotivnu
interakciju roditelja s bebom, kad je mazimo, grlimo, razgovaramo s njom. Važna uloga druge faze razvoja govora sastoji
se u tome da se ostvaruje prijelaz od refleksnog spontanog glasanja prema komunikativnom glasanju. Tako zdrava beba aktivnije
guče u prisutnosti odraslih osoba. U 4. mjesecu života sposobnost razlikovanja intonacije govora odraslih se usavršava.
Pojavljuju se počeci imitacije i aktivno smijanje kao reakcija na emotivno komuniciranje s odraslima. Gukanje se sastoji
uglavnom od samoglasnika, ali na kraju druge faze pojavljuju se reducirani suglasnici. Glasovi gukanja se javljaju tijekom
izdaha i postaju početkom ovladavanja govornim disanjem. Ostvaruje se intenzivni razvoj intonacijskog elementa govora,
glasovi gukanja se postupno približavaju standardnim govornim glasovima. Simptomi rizika u drugoj fazi su odsutnost ili
nedostatak intonacijske izražajnosti krika i gukanja, jednolično, monotono, tiho, usporeno gukanje, odsutnost smijeha,
dominacija nazalnih glasova u kriku.
Treća faza traje od 16.-20. do 30. tjedna (4.-5. - 7,5. mjeseca). U toj
se fazi pojavljuju glasovne igre i brbljanje. U usnoj se šupljini sve više stvaraju suglasnici. Beba je već
narasla, pa u usnoj šupljini ima više prostora za različita složenija kretanja jezikom. Postupno se pojavljuje
početno slogovno glasanje (baaa, maaa, taaa) koje kasnije prelazi u slogovno brbljanje koje se sastoji u ponavljanju
slogova uz kontrolu sluhom. Taj period je od ogromnog značenja u govornom razvoju, jer se ostvaruje spajanje odvojenih
glasova u glasovne sekvence na temelju kojih se gradi govor.
Sljedeća faza traje od 20.-25. do 50. tjedna (5.-7,5.
- 12,5. mjeseca). Prati se aktivnim slogovnim brbljanjem. Upravo sada, prema svojim akustičkim kvalitetama, glasovi dječjeg
brbljanja počinju podsjećati na prave glasove materinskog jezika. Taj se proces ostvaruje putem kontroliranog ponavljanja
istoga sloga (ba-ba, ma-ma, ta-ta, pa-pa). Brbljanje postaje društveno orijentirano - dijete aktivno brblja u igranju
s odraslima, brbljanjem pokušava privuči pozornost odrasle osobe, pruža ručice, igračke, pažljivo
sluša ljudski govor. Kod zdrave djece slogovno brbljanje postaje samostalna komunikativna aktivnost. Istodobno se razvija
i početno razumijevanje ljudskoga govora. Dijete veoma pažljivo prati na njega usmjerene aktivnosti roditelja i
pokušava razumijeti njihovo značenje. Nakon 8.-9. mjeseca slogovno glasanje postaje mnogo bogatije. Dijete počinje
spajati različite slogove i izgovara ih sa značenjem uz gestovnu imitaciju (npr. pa-pa kod odlaska). Razumijevanje
govora se intenzivno razvija. Na kraju prve godine života, odnosno pripremnog perioda razvoja govora, dijete svjesno
reagira na vlastito ime, na riječ "Ne!" i na jednostavan nalog ("Daj mi loptu!") te usmjeruje pogled prema imenovanim
osobama i igračkama ("Gdje je tata?", "Gdje je auto?"). Aktivno se proširuje memorija, dijete živahno reagira
na promjene okoline, pojavu nepoznatih osoba (krije se iza majke i sa zanimanjem razgledava neznanca). Posebno je oštra
reakcija na odvajanje od majke, što može utjecati na pojavu odstupanja u govornom razvoju. U tom je periodu veoma
važno ostvarivati predmetnu komunikaciju s djetetom putem jarkih šarenih igračaka i predmeta. Zdravo dijete
uvijek živo reagira na novi predmet, ali odnos prema različitim predmetima je različit. Nedostatak predmetne
komunikacije s odraslima, rano odvajanje od roditelja, mogu ozbiljno zakočiti razvoj govora. Upravo se ta faza smatra
vrlo osjetljivom fazom za razvoj govora. Dijete je od sada posebno osjetljivo na usvajanje svih elemenata materinskog jezika.
Razvoj govora se odvija putem usavršavanja svjesne glasovne percepcije ljudskoga govora, a ne isključivo putem imitacije.
Dijete postupno i svjesno gradi vlastiti slušno-govorno-motorički sustav. Simptomi rizika pojave poremećaja
govora tijekom zadnjih predverbalnih faza su odsutnost ili siromašnost slogovnog brbljanja, jednolično usporeno
brbljanje koje nije povezano s komunikacijom (kao kod pospanog djeteta), nerazumijevanje i neslijeđenje jednostavnih
govornih uputa kao što su: "Daj mi!", "Dođi!", "Pusti to!", "Pogledaj me!", odsutnost govornog oponašanja.
Više informacija u priručniku za roditelje "Razvoj govora i prevencija govornih poremećaja u djece",
Ilona Posokhova |
Govorno-ritmičke i motoričke igre s najmlađima
(Ilona Poskhova, Ivana Herljević,
prema knjizi "Govor-ritam-pokret", Ostvarenje, 2002.)
Znanstvenici koji proučavaju razvoj dječjeg živčanog
sustava, a posebice razvoj govora, otkrili su veliko stimulativno značenje funkcije ruke. Zašto si osoba koja u
trenutku ne nalazi potrebnu riječ, često pomaže gestama? I obrnuto: zašto dijete, dok piše ili crta,
nevoljno plazi jezik? Fiziolozi su dokazali da razina razvijenosti dječjeg govora izravno ovisi o stupnju formiranosti
finih pokreta prstiju ruku. Tako je, na temelju istraživanja velikog broja djece, otkrivena sljedeća zakonitost:
kada razvoj pokreta prstiju odgovara dobi, razvoj govora je također normalan. Kada razvoj fine motorike zaostaje, zaostaje
i razvoj govora. Znanstvenici su došli do ozbiljnog zaključka da se formiranje važnih govornih zona u mozgu
ostvaruje pod utjecajem živčanih impulsa prstiju ruku. Što su djetetovi prstići aktivniji, to se bolje
ostvaruje njegov govorni, emocionalni i intelektualni razvoj.
Vježbe prstićima potrebno je započeti
od najranijeg djetinjstva. Blago milovanje, masiranje i razgibavanje prstića, možemo raditi već 6-mjesečnoj
bebi. Veoma dobru vježbu za prstiće ruku pružaju narodne igre-pjesmice, poput ove: "Ovaj ide u lov. Ovaj nosi
pušku. Ovaj jede krušku. Ovaj kaže: "Daj i meni!" Ovaj kaže: "Ne dam tebi!" Pri tome dodirujemo svaki
djetetov prstić po redu. Poznate su i brojne igre na dlanu, poput: "Mama kuha kašu za maloga Sašu..." i "Kriš-kraš,
Matijaš". Korisne su kao vježbe mikromotorike i govora od najranijeg djetinjstva. Pjesmicom, koju pjevamo ili recitiramo,
pružamo djetetu akustičnu ritmičku stimulaciju. Igre najčešće se izvode kažiprstom, kojim
kružimo po djetetovom dlanu, kao da miješamo neko jelo, pa hranimo prst po prst.
Govorno-ritmičke igre
možemo započeti od još ranije dobi, praktički od samoga rođenja. Osim što pružaju bebi
ugodu i zabavu, ove igre ujedno služe i kao prva ritmička i glazbena stimulacija, a svojim polisenzoričkim
djelovanjem veoma su poticajne i za budući razvoj govora. To su ujedno vježbe razvoja slušne i i prostorne
percepcije, osjećaja za tempo i ritam, vježbe glasanja i izgovaranja, govornog i motoričkog oponašanja,
osvještavanja svojega tijela i svojih motoričkih mogućnosti. Igre se odvijaju u srdačnoj atmosferi punoj
šale i nježnosti, u kontaktu djeteta i odrasle osobe koja je djetetu bliska, jer ga voli. Na taj način, igre
utječu i na razvoj te održavanje bebinog pozitivnog emocionalnog stanja. Prve stimulacije kojima dodirujemo bebinu
glavicu, trbuščić ili pokrećemo njene ručice i nogice, dok leži ili je naslonjena na jastuk,
odvijaju se uz ritam našeg glasanja. Što je dijete mlađe, pokreti su sporiji i nježniji, a naše glasanje
afektivnije. Postupno se djetetovo aktivno sudjelovanje i njegova samostalnost povećavaju. Poželjno je da svaka
igrica-pjesmica sadrži na kraju neku poantu, neki zgodan šaljivi završetak, povezan s drugačijim naglim
pokretom i afektivnim usklikom (npr. kažemo: "Bacimo ga!", "Dolje!" ili "Visoko!" i napravimo u šali pokret kao
da želimo baciti bebu ili je podižemo u zrak). Zanimljivo je da će dijete prvo početi sudjelovati baš{
u toj "poanti", jer će je veselo i nestrpljivo očekivati. U svim igrama bitno je da vlada ugodna atmosfera uzajamne
srdačnosti i prihvaćanja. Tu će osim majčinog milog osmijeha i nježnog dodira, djelovati i sama melodija
pjesmice, a kasnije i njen verbalni sadržaj, kao i to da ritam pjesmice dijete ne doživljava samo slušanjem,
već i taktilno i kinestetski, jer ga majka u tom ritmu dodiruje ili pokreće. Za igre i pjesmice postoje nazivi:
hopsalice, cupkalice, gegalice, ljuljalice, tašunalice ili pljeskalice, igre na dlanu, igre rukama i prstima itd., ovisno
o tome da li ćemo uz njihov ritam dijete cupkati u krilu, pomagati mu da skakuće ili ljuljati ga na razne načine
ili se gegati s njim lijevo-desno ili samo lupati ritam pljeskajući, stupajući ili koristeći drvene batiće.
Pjesmarica-priručnik "Govor-ritam-pokret: Pjesme i igre za razvoj govora i motorike" sadrži više od
300 pjesmica i igara namijenjenih posebno mališanima.
----------------------------------------------------------------------------------------------
OLIGOFRENLOGIJA
Mnogi studenti imaju teškoća sa ovladavanjem Pijažeovom teorijom intelektualnog razvoja. Pogotovo studenti
prve ili druge godine koji se prvi put sreću sa ovom problematikom. Na III i IV godini stvar se obično malko popravlja
jer studenti polako "uđu u šemu" jer se Pijaže provlači kroz ceo fakultet, pa alumulacijom iskustava ponešto
uspeju i da shvate. Predavanja su od velikog značaja za razjašnjavanje velikog broja pojmova koje je potrebno
usvojiti da bi se u potpunosti shvatilo o čemu Pijaže priča. Međutim, malo je vremena da bi se sve
objasnilo.
Zato mislim da ne bi bilo loše da se ovde nađu neke informacije koje će studentima olakšati
da priđu razjašnjavanju ove teorije.
Evo samo nekoliko od tih pojmova, bez čijeg poznavanja je čitanje
knjige "Intelektualni razvoj deteta", Ž. Pijažea - pravi izvor frustracija:
Tranzitivnost, asimetrija relacija,
multiplikacija relacija, multiplikacija klasa, reverzibilnost, multiplikacija svojstava, grupisanje relacija, konzervacija
količine, koordinacije reverzibilnih relacija, numeričke aditivne i multiplikativne kompozicije, invarijante, pojam
mentalne strukture, pojam stadijuma, pojam broja ...
I pored činjenice da postoji dosta literature koja se bavi
razmatranjem ove teorije, mislim da je malo one koja uspeva da na jednostavan način opiše ovu teoriju odnosno da
je na adekvatnom nivou približi prosečnom studentu. U svakom slučaju, treba pročitati sve što je
dostupno, a onda pokušati složiti kockice u glavi...
"... Mi postuliramo postojanje četiri glavna perioda u kognitivnom razvoju. Prvi je SENZO-MOTORNI period, koji traje
od rođenja do pojave govora. Ovaj period obeležen je onim što nazivamo "Senzo-motorna inteligencija"; iz ove
vrste inteligencije proizlazi izvestan broj dostignuća, kao što su organizacija prostornih odnosa, organizacija
objekata i pojam njihove postojanosti, organizovanje uzročnih onosa, itd. Posle senzo-motornog perioda, krajem 2. godine,
nastaje drugi period, koji počinje simboličkom, ili semiotičkom funkcijom. Ovaj period nazivamo period "PREOPERACIONOG
MIŠLJENJA" pošto je dete tada u stanju, zahvaljujući simboličkoj funkciji, da koristi reprezentacije u
mišljenju. Ipak, u ovom stadijumu, dete ne može da obavlja operacije na način na koji ja definišem ovaj
izraz. U mojoj terminologiji "OPERACIJE" predstavljaju interiorizovane akcije, koje su reverzibilne, tj. akcije koje mogu
da se izvršavaju u suprotnim pravcima. Konačno, operacije se koordiniraju u celovite strukture, a te strukture dovode
do osećanja u unutrašnjoj nužnosti. Treći glavni period počinje oko 7-8. godine i obeležen
je zametanjem operacija. U početku, te operacije su konkretne, tj. one se primenjuju neposredno na objekte da bi se manipulisalo
tim objektima. Na primer, dete može da klasifikuje konkretne objekte, da ih ređa, da uspostavlja korespodencije
među njima, da vrši numeričke operacije na njima, da ih meri sa prostorne tačke gledišta, itd. Operacije
ostaju konkretne sve do 11-12. godine. Približno na tom uzrastu počinje četvrti period. Ovaj period obeležavaju
formalne ili propozicione operacije. To znači da se operacije više ne primenjuju samo na manipulisanje konkretnim
objektima već sada obuhvataju i hipoteze i iskaze koje dete može da koristi kao apstraktne hipoteze iz kojih može
da izvodi zaključke logičkim ili formalnim sredstvima..."
- Iz Intelektualni razvoj deteta, Ž. Pijaže
- B. Inhelder, (str. 121,122)[/img] |
Mentalna retardacija
S obzirom na složenost pojma inteligencije, ne iznenađuje što
nijedna definicija intelektualne defektnosti, mentalne subnormalnosti ili, kako se najčešće zove, mentalne
retardacije ne zadovoljava posve. Većina se stručnjaka slaže da definicija mentalne retardacije uključuje
i činjenicu da je retardacija stanje koje mora nastupiti prije zrelosti i da određeni poremećaji u ponašanju
i drugi simptomi koji se vide kod mentalno retardiranih isto tako mogu biti prisutni i u ostalih osoba, bilo djece, bilo odraslih.
Zbog praktičnih razloga navodimo opise ponašanja koji se očekuju na raznim razinama mentalne retardacije.
Međutim, valja naglasiti da u svakoj od navedenih kategorija postoje razlike među pojedincima koje ne ovise samo
o stupnju mentalne retardacije, nego uvelike i o osobinama ličnosti, reakcijama uže okoline (ponajprije obitelji)
te o drugim okolnostima na životnom putu mentalno retardirane osobe.
Granični stupanj mentalne retardacije
Govoreći uopćeno, pojedinci na graničnom stupnju mentalne retardacije postižu QI od 60/70 do 83/84,
a kao odrasli postižu mentalnu dob od 10 do 13 godina. Često ne mogu postići adekvatnu socijalnu i profesionalnu
adaptaciju ako nisu odgovarajuće osposobljeni i nemaju odgovarajuće uvjete za rad. Većina djece na graničnom
stupnju može se stopiti s prosječnom populacijom, iako se kao odrasli obično zadržavaju na nižem
socioekonomskom statusu, što najčešće uvjetuje njihovu deprivirajuću situaciju. Ako se uz granične
intelektualne sposobnosti vezuju teške socioekonomske prilike, smetnje u razvoju ličnosti, cerebralna ili neka druga
oštećenja, u interesu je djeteta da se ono uključi u skupinu hendikepiranih osoba. U manje složenim supkulturama
tzv. granični pojedinci uopće se ne moraju pojaviti kao hendikepirani.
Debilnost - lagana mentalna
retardacija
Kvocijent inteligencije djece te grupe iznosi između 50 i 70, a intelektualni razvitak većinom
ne može prijeći uzrast od desetak godina. Kod te kategorije prisutno je slabo prosuđivanje, uviđanje odnosa
i pojava često je iskrivljeno, a mišljenje se odvija na konkretnoj razini. Shvaćanje odnosa između uzroka
i posljedica u te je djece često nedovoljno i pogrešno, a apstraktno mišljenje slabo je razvijeno. S obzirom
na emocionalne karakteristike i socijalizaciju, u toj grupi možemo razlikovati dva tipa. Jedan tip čine djeca čiji
je opći psihički razvoj, osim intelektualnog deficita, uglavnom skladan i ne pokazuju se neki teži poremećaji,
pa većinom i nema poteškoća u društvenom prilagođavanju. Ako su obiteljske okolnosti sređene,
a školovanje prilagođeno mogućnosti, takve se osobe mogu profesionalno osposobiti. U drugoj se grupi, međutim,
susreću određeni poremećaji, npr. tipovi ponašanja koji se mogu nazvati apatičnima, uznemirenima,
nepostojanima, infantilnima, maničnima i sl. Debilna djeca i debilne osobe ne razlikuju, kao što smo rekli,
bitno od nebitnoga, pa su zbog toga u njihovu središtu vrlo često konkretni neposredni dojmovi. Apstraktne pojmove
shvaćaju nepotpuno, eventualno povezane s nekim određenim, konkretnim iskustvom. Praktične probleme rješavaju
teško jer raspolažu oskudnim brojem rješenja, i do tih su rješenja došle uglavnom imitacijom, odnosno
treningom, a imaju vrlo malo originalnih i individualno koncipiranih rješenja. Zbog toga debilna djeca često primjenjuju
samo univerzalna i stereotipna rješenja u različitim situacijama. Često debilne osobe nemaju problema s pamćenjem,
pri čemu mogu pokazivati nadarenost za pamćenje određenih imena, ljudi, željezničkih stanica, događaja
i sl., ali to nisu u stanju svrsishodno iskoristiti i prilagoditi svakodnevnim obavezama. Emocionalni kontakti s drugim osobama
vrlo su često siromašni, a sadržaji su manje diferencirani. Kod njih postoji pomanjkanje kontrole emocija,
ili manjkava kontrola emocija, pa se vrlo često pojavljuje direktna emotivna reakcija i agresivnost pri različitim
razočaranjima. Premda se u debilne djece govor razvija kasnije i rječnik općenito ostaje siromašan,
a često zaostaju i u tjelesnom razvoju, poremećaj se ipak većinom ne otkriva u predškolskoj dobi nego
tek u školi. U grupi debilnih osoba, prema općem ponašanju i reakcijama, možemo razlikovati djecu
koja su suviše kinetička ili eretična i tromu ili torpidnu djecu. Eretična djeca stalno su u psihomotornom
nemiru, impulsivna su i nepredvidivo agresivna pa reagiraju na najmanje povode, dok su torpidna djeca usporena, neaktivna,
povučena te općenito pasivna i vrlo povodljiva.
Imbecilnost - umjerena mentalna retardacija
Umjereno
mentalno retardirane pojedince označava QI od 36 do 51 i oni kao odrasli postižu mentalnu dob od 6,1 do 8,5 godina.
Umjerena mentalna retardacija očituje se u raznim oblicima psihomotornog zaostajanja te u teškom zaostajanju razvoja
govora. Često se mogu zapaziti tjelesne nepravilnosti. Osobito je oštećena koordinacija pokreta. Intelektualne
sposobnosti uvelike su smanjene. Sposobnost percipiranja ograničena je, a viši misaoni procesi nerazvijeni. Umjereno
mentalno retardirano dijete nije kadro formirati složenije predodžbe, osobito pojmove. Njegove su predodžbe
nepotpune, siromašne i nejasne, a njihovo povezivanje uglavnom se osniva na jednostavnim asocijacijama po vremenskom
i prostornom dodiru. Pamćenje te djece slabo je, njihova pažnja fluktuira, a shvaćanje je usporeno. Psihički
život umjereno mentalno retardiranog djeteta svodi se uglavnom na nagonske impulse, a aktivnost na imitaciju tuđih
radnji i pokreta, te ostaje komponenta intelektualno određenog cilja. Emocionalni život nije razvijen. Dijete na
takvom stupnju mentalne retardacije nije sposobno za učenje u školskom smislu, nego za osposobljavanje. Uz znatne
poteškoće, može se priučiti na vrlo jednostavne rutinske poslove. Stoga se za umjereno mentalno retardiranu
djecu ne osnivaju specijalne škole s organiziranom nastavom. Ona su smještaju u posebne ustanove, u kojima se osposobljavaju
za lakše manualne poslove (neke poljoprivredne radove, lakše oblike kućne radinosti i sl.). Proces osposobljavanja
i učenja temelji se, uglavnom, na mehanizmu uvjetnih refleksa.
Idiotija - teška mentalna retardacija
Teška mentalna retardacija označava se s QI od 20 do 35 i manje. Ta djeca kao odrasli postižu mentalnu
dob od 3,9 do 6 godina. Njihov psihički život svodi se na nagonske radnje, a proces mišljenja potpuno je zakržljao,
što se očituje u vrlo ograničenoj sposobnosti stjecanja predodžbi i u nesposobnosti stvaranja pojmova.
Shvaćanje je nerazvijeno, a pažnja pasivna. Pamćenje je u te djece vrlo slabo te često ne mogu prepoznati
ni svoje roditelje, ne znaju rukovati najobičnijim predmetima, ne znaju se obući, a ne mogu usvojiti ni osnovne
higijenske navike. Njihov je govor rudimentaran i uglavnom se svodi na besmisleno izgovaranje jednosložnih riječi.
Emocionalni je život nerazvijen. U njih postoji samo vegetativni osjećaj nezadovoljenosti osnovnih bioloških
potreba. Pokreti su im nespretni, nezgrapni i tromi, a ponekad uopće ne nauče hodati. Često su prisutne tjelesne
deformacije, paralize, pareze, konvulzivni napadi i sl. Ta se djeca ne mogu zaštititi od obične fizičke opasnosti.
Pedagoškim radom u njih se ne može postići ništa. Takva se djeca doživotno stavljaju u posebne ustanove.
Sklona su različitim bolestima i obično rano umiru.
Mentalna retardacija velik je socijalni, pravni, medicinski
i psihološki problem. Prema Wechslerovoj procjeni, oko 20% populacije pripada kategoriji mentalno retardiranih. To je
golem teret za svaku zemlju, zato je nužno izraditi program zaštite, posebne pomoći i zbrinjavanja takvih osoba.
U tom okviru, dijagnosticiranje mentalno retardiranih ima posebno značenje.
Karakteristike razvoja mentalno retardiranog
djeteta
Roditelji mentalno retardirane djece također mogu biti mentalno retardirane osobe ili osobe kojima je
na drugi način oštećen duševni razvoj. Oni od najranijeg djetinjstva ne pružaju djetetu adekvatnu
njegu, pa djeca često pobolijevaju. Prehrana takve djece nedostatna je, nestručna, pa su često pothranjena.
Uz to, higijena je slaba, što pridonosi morbiditetu mentalno retardirane djece. Mentalno nedovoljno razvijena ili duševno
bolesna majka nije sposobna pružiti djetetu svu potrebnu nježnost.
Nerijetko su njezini postupci grubi,
pokreti nezgrapni, a emocionalnih reakcija nema, ili su nepotrebno prenaglašene. U takvoj se atmosferi emocionalni razvoj
djeteta odvija usporeno.
I ako roditelji nisu mentalno retardirani ili duševno bolesne osobe, psihički razvoj
mentalno nedovoljno razvijenog ili invalidnog djeteta može ipak biti poremećen. Fizički izgled oštećenog
djeteta ne stimulira roditelje. Takvim se djetetom očevi nešto manje bave. Invalidnost djeteta poneki roditelji
smatraju sramotom te dijete isključuju iz kontakta sa svojim znancima, čime se za dijete sužava krug usvajanja
novih znanja i stjecanja novih emocionalnih iskustava.
Mentalno nedovoljno razvijena djeca teško usvajaju nova
znanja, a uz to ne primjenjuju već stečeno znanje i iskustvo. Događa se da se roditelj povuče, prestane
dijete učiti nove riječi, ili se obeshrabri pa to čini rijetko, ponestane mu entuzijazma i ustrajnosti pri
navikavanju mentalno nedovoljno razvijenog djeteta na samostalnost u prehrani i higijeni. Uz to, mentalno nedovoljno razvijeno
dijete ne daje roditeljima dovoljno poticaja da se njime bave. Zapostavljanje djeteta uzrok je sve većeg zaostajanja
njegova emocionalnog, intelektualnog i motornog razvoja.
Pojedini roditelji zapostavljaju mentalno nedovoljno razvijeno
dijete na račun zdrave djece u obitelji. Zdravo dijete preferiraju u prehrani, odijevanju, školovanju i sl. Time
hendikepirano dijete biva i emocionalno uskraćeno, pa razvoj njegova karaktera može biti pogrešno usmjeren.
To je razlog netrpeljivosti hendikepiranog djeteta prema zdravoj djeci i sestrama. Hendikepirano dijete osjeća da je
suvišno i nepoželjno, postaje nepovjerljivo, povlači se u sebe ili postaje podmuklo i lukavošću pokušava
pribaviti ono što želi. U takvoj situaciji, protrahirane enureze, enkompreze ili drugi psihogeni fenomeni i bolesti
mogu biti sredstvo kojim hendikepirano dijete i nesvjesno prisiljava majku da i za nj odvoji vremena za njegu, malo pažnje
i ljubavi.
Ti se konverzivni fenomeni pri obradi hendikepiranog djeteta često ne tumače kao podsvjesno sredstvo
kojim dijete želi zadržati emocionalni kontakt s ukućanima, već kao simptomi teške mentalne retardacije.
Zbog nesagledavanja simptoma, može se stvoriti zaključak da je posrijedi teža retardacija nego što jest,
pa se izbor škole i rehabilitacija izvrše na štetu djeteta.
Hendikepirano dijete, zbog nedovoljne mentalne
razvijenosti, svoga fizičkog izgleda, govornog defekta, nepokretnosti, paretičnosti udova i drugih oblika invalidnosti,
može imati izuzetno nepovoljne uvjete za psihički razvoj. Nemogućnost djeteta da dohvati željene predmete,
nesamostalnost u prehrani i higijeni stvaraju u djetetu osjećaj zavisnosti od drugih i bespomoćnosti, koja može
biti kompenzirana tek uz mnogo truda i razumijevanja ukućana, koji moraju djetetu pomoći da razvije bar djelomičnu
samostalnost, u skladu sa svojim oštećenjem.
Mentalno nedovoljno razvijena djeca često ne mogu ravnopravno
sudjelovati u igri vršnjaka, ili to ne mogu nikako. Ona se povlače u sebe, pa im je zbog toga uskraćeno uvježbavanje
motorike, govora, vježbanja i proširivanja mašte te još više zaostaju za vršnjacima, nerijetko
postaju ljubomorni, zavidni, podmukli, u grupi traže privilegije te se jaz između njih i zdrave djece produbljuje,
njihova izoliranost postaje sve veća. Time im je tek uskraćeno uvjebavanje motorike, stjecanje novih znanja i emocionalnih
iskustava. Opet se zatvara začarani krug u kojem hendikepirano dijete motorički i intelektualno sve više zaostaje
za vršnjacima.
Tjelesna invalidnost čini dijete nepokretnim ili slabije pokretnim. Hendikepirana djeca često
kasnije prohodaju i slabije su pokretna, pa se vidokrug njihova interesa ograničava. Slabija pokretnost i tjelesna invalidnost
česti su uzroci odbacivanja hendikepiranog djeteta iz grupe vršnjaka. Osim toga, mentalno nedovoljno razvijena djeca
često ometaju igre svojom sporošću i neshvaćanjem. Katkad roditelji sami poduzimaju nešto radi jačanja
snage ili pokretljivosti paretičnog dijela tijela. Njihova nestručnost, nestrpljenje, bolovi koje dijete trpi i
sl. mogu pobuditi i otpor djeteta prema takvim radnjama. Kada kasnije rehabilitaciju započne stručna medicinska
osoba, dijete, naučeno da su masaža i pokreti paretičnog dijela prije izazivali bolove i bili neugodni, pruža
otpor, boji se i negativno se odnosi prema fizikalnom terapeutu i rehabilitaciji uopće. Takav stav djeteta može
rehabilitaciju otežati ili je čak onemogućiti. Zbog toga je važno da rehabilitacija započne što
prije, da je obavljaju samo stručne osobe, a roditelji da provode samo one radnje i samo na način koji savjetuju
stručnjaci. Pokušaj uvježbavanja govora uz nestrpljenje i kažnjavanje djeteta za neuspjeh, što ponekad
čine roditelji, može u njemu izazvati strah i otpor, koji će znatno otežati ili onemogućiti rad logopedu.
Tada će uz logoterapiju biti potrebna i psihoterapija djeteta i savjetovanje roditelja.
Mentalno retardirana
djeca često zbog svoje osnovne bolesti provode, radi dijagnoze i terapije, mnogo vremena u bolnicama. Kod njih se, po
pravilu, rade mnoge dijagnostičke pretrage. Njihove su bolesti većinom kronične i teško izlječive.
Zbog svega toga, ta djeca imaju dobro poznati sindrom hospitalizma, a ako se on ne prepozna, mogu se pri psihološkom
testiranju dobti pogrešni rezultati.
Inzistiranje na tome da dijete brzo nauči čitati, pisati i računati,
može u djeteta izazvati otpor, pogotovo ako ga zbog neuspjeha kažnjavaju, omalovažavaju ili ismijavaju drugi
učenici. Dijete odbija suradnju, šuti ili na drugi način izražava svoj negativizam. Nekada su tegobe vrlo
izražene, pa dijete regredira u svom ponašanju. Ponovno se javlja enureza, enkompreza i sl. Ponekad se ta djeca
pokušavaju afirmirati u grupi vršnjaka glasnim govorom, smijehom, ometanjem nastave i drugim smetnjama u ponašanju.
Druga djeca reagiraju konverzivnim fenomenima: mucanjem, tepanjem, gastointestinalnim tegobama, glavoboljom i sl. Jaz između
mentalno nedovoljno razvijenog djeteta i ostale djece produbljuje se što više zdrava djeca napreduju u nastavnom
programu. Hendikepirano dijete sve više zaostaje, ne može pratiti zbivanja u grupi vršnjaka, počinje se
izolirati, postaje nervozno, depresivno, prkosno, sukobljava se s vršnjacima. Ako je jako izražena, takva sekundarna
neurotizacija izaziva teže smetnje u ponašanju, na što uslijede sankcije škole, pa situacija za hendikepirano
dijete postaje još teža.
Za informacije dostupne u ovoj e-ciklopediji zahvaljujem: Mr. sc. George
Salebi, dr. med. | |
---------------------------------------------------------------------------------------------
TIFLOLOGIJA
Kako pri susretu sa slijepom osobom
Slijepe osobe mogu biti Vaši susjedi, slučajni
prolaznici, netko koga ćete primijetititi s bijelim štapom ili psom vodičem, Vaše kolege na radnom mjestu.
U želji da susret sa slijepom osobom bude ugodan, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, napisala
je brošuru sa informacijama važnim za način ophođenja sa slijepim osobama. Također ćemo upozoriti
kako se ne smije postupati, jer sljepoća zahtjeva specifičan pristup i i način ophođenja.
Ove
su upute namijenjene svima koji vide, a čija je pomoć dragocjena pri susretu sa slijepim osobama.
Tehnike
koje slijepe osobe koriste pri vlastitom snalaženju u prostoru jesu: dugi bijeli štap, pas vodič, videći
vodič ili elektronska pomagala. Slijepe osobe ponekad trebaju pomoć drugih pri kretanju, čak i kad se uglavnom
dobro snalaze same. Osoba koja vidi, a ne zna pomoći, može pogriješiti, pri čemu se slijepa osoba osjeća
nesigurno i neugodno.
Tehnike koje se preporučuju usavršavaju se vježbom kao i većina vještina.
PRISTUP SLIJEPOJ OSOBI Prilikom pristupanja slijepoj osobi obratite joj se smirenim glasom nudeći joj
svoju pomoć. Ukoliko ona to odbije, nemojte se uvrijediti, jer za to postoje opravdani razlozi, ali to ne znači
da će druga osoba vašu dobronamjernu pomoć odbiti. Pri susretu sa slijepom osobom važno je komunicirati
izravno, kako bi shvatila da se obraćate upravo njoj. Ukoliko ste u prostoru gdje ima više ljudi, lagano joj dotaknite
rame, kako bi ona bila sigurna da razgovarate s njom. U trenutku kada odlučite udaljiti se, obavijestite o tome osobu
kako bi znala da odlazite.
RUKA VODILJA Za usporedno hodanje u zatvorenim ili
otvorenim prostorima stanite pored sljepe osobe spuštenih ruku. Osoba neka vašu ruku uhvati odmah iznad lakta s
prstima na unutarnjoj, a palcem na vanjskoj strani ruke. Pri tome lakat slijepe osobe treba biti savijen. U tom će položaju
slijepa osoba biti pola koraka iza vas, što će joj omogućiti da lakše prati ritam vašeg kretanja.
Ni u kojem slučaju ne smijete vi uhvatiti slijepu osobu za ruku i gurati je ispred sebe. To ne samo da izaziva
nelagodu, već je i opasno po život.
HODANJE U NIZU- JEDAN IZA DRUGOGA Hodanje u nizu često se koristi
u trgovinama, ordinacijama, restoranima i prometnim gužvama. Da bi slijepa osoba znala kada se treba povući iza
vas, pomaknite svoju ruku vodilju do sredine leđa. Osoba vas slijedi ispružene ruke hodajući iza, umjesto pored
vas. Ako ima dovoljno prostora za usporedno kretanje, povucite ruku u njezin uobičajeni položaj sa strane i
nastavite kretanje.
RUBNICI Bez obzira na to što je pronalaženje rubnika jednostavno, ljudi često
ne znaju što treba učiniti. Malo zastanite prije nego zakoračite gore ili dolje, i osoba će osjetiti
promjenu u položaju ruke. Mnoga suvremena raskrižja imaju široke i zaobljene rubnike. Pripazite da se osoba
ne nađe na kolniku prije vas (bez obzira na pravilan položaj ruke vodilje) zbog izrazite zaobljenosti rubnika.
STEPENIŠTE
Prilikom dolaska do stepeništa uvijek se postavite licem prema njemu. Bez obzira penjete li se ili silazite, morate
biti korak (stepenicu) ispred osobe, tako da ona ne nalazi imaginarne stepenice. Približavajući se stepenicama upozorite
na smjer kretanja (gore ili dolje). Prije silaska neke slijepe osobe vole povući nogom po rubu stepenice kako bi odredile
razdaljinu prije polaska. Silazeći niz stepenice, vi ste korak (stepenicu) ispred osobe. Kada dođete do kraja, stanite
i pričekajte da se i slijepa osoba spusti sa zadnje stepenice. Prilikom penjanja slijepa osoba će primijetiti da
se vaša ruka podiže. Slijedeći vaše kretanje, uvijek će biti jednu stepenicu iza vas. Prilikom dolaska
do vrha, zakoračite duljim korakom da slijepa osoba osjeti da nastavljate u istoj ravnini.
SJEDANJE
Slijepu
osobu nikada ne gurajte okrenutu leđima u stolicu!
Bez obzira na to s koje strane prilazite stolici, ruku vodilju
uvijek postavite na naslon. Taj će pokret osobi pokazati položaj stolice, i tada ona može sjesti.
Ukoliko
je stolica pokraj stola, upozorite osobu na blizinu i položaj stola.
Ako ste u situaciji da slijepoj osobi pomognete
pronaći stolicu u kazalištu ili koncertnoj dvorani, postupite na slijedeći način:
Odvedite osobu
do željenog reda i postrance zakoračite u isti, leđima okrenuti prema sjedalima. Zaustavite se kada osoba dođe
do svog sjedala.
Prilikom izlaska iz reda postupak je isti.
VRATA
Prilikom prolaska kroz vrata obvezno
ih otvarajte rukom vodiljom, jer će tako osoba znati u kojem se smjeru otvaraju. Pri tome treba paziti da osoba bude
na istoj strani gdje je i kvaka, kako bi vrata nakon prolaska svojom slobodnom rukom mogla zatvoriti.
Upozorite osobu
kada naiđete na vrata koja se sama zatvaraju.
Pri korištenju rotacijskih vrata porebno je procijeniti ima
li u odjeljku dovoljno mjesta za dvije osobe.
Ukoliko osoba koristi bijeli štap ili psa vodiča, otvorite
vrata i propustite je da ih samostalno prođe.
SREDSTVA GRADSKOG I MEĐUGRADSKOG PRIJEVOZA Nema
čvrstog pravila o tome kako ući i izaći iz autobusa, tramvaja ili vlaka, jer to određuje njihov model.
Evo nekoliko općih uputa: Prilikom ulaska i izlaska iz sredstava javnoga prijevoza, obvezno koristite prva
vrata (kod vozača) Priđite ulazu u prometno sredstvo tako da slijepa osoba slobodnom rukom može lako pronaći
rukohvat Hodajte jedno iza drugoga po stepenicama, te kroz prolaz među sjedalima Kada dođete do praznih
sjedala, vi zakoračite prvi i pustite da vas osoba slijedi. Sjesti možete istovremeno Kod izlaska također
treba hodati jedno iza drugoga
PAS VODIČ Jedan od načina kretaja koji slijepoj osobi omogućuje
maksimalnu samostalnost i neovisnost od drugih je uz pomoć psa vodiča. Budući je pas vodič naučen
da automatizmom zaobilazi prepreke, traži i markira rubnike, stepenice ili pješačke prijelaze, pronalazi autobusna
i tramvajska stajališta, njegovom je korisniku kretanje vrlo sigurno i lagano. Molimo nikada ne ometati psa vodiča
dok radi! Vašom iskazanom ljubaznošću odvlačite pozornost psa od zadatka koji u tom trenutku treba
obaviti za korisnika. To ponekad može biti i opasno po život slijepe osobe.
Ukoliko procijenite da pas u
tom trenutku miruje i da ga želite pomaziti, to morate pitati korisnika, kako bi on znao što namjeravate učiniti.
Sve ove upute možete primijeniti i u komunikaciji sa slijepom djecom. Naravno, ti će Vam susreti biti ugodniji,
ako koristite Vaše osjećaje i ranije spoznaje o djeci općenito.
Što god bilo, želimo vam
ugodne susrete, i sigurno kretanje. Na kraju, iskreno hvala za strpljivost i razumijevanje specifičnih potreba slijepih
osoba.
15. srpnja 2004. Uredili: Tehnički administrator Tomislav Benjak, dr. med.
Autori:
Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet Upute pripremila: Mira Katalenić Kako pri
susretu sa slijepom osobom
Slijepe osobe mogu biti Vaši susjedi, slučajni prolaznici, netko koga ćete
primijetititi s bijelim štapom ili psom vodičem, Vaše kolege na radnom mjestu. U želji da susret sa slijepom
osobom bude ugodan, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, napisala je brošuru sa informacijama
važnim za način ophođenja sa slijepim osobama. Također ćemo upozoriti kako se ne smije postupati,
jer sljepoća zahtjeva specifičan pristup i i način ophođenja.
Ove su upute namijenjene svima
koji vide, a čija je pomoć dragocjena pri susretu sa slijepim osobama.
Tehnike koje slijepe osobe koriste
pri vlastitom snalaženju u prostoru jesu: dugi bijeli štap, pas vodič, videći vodič ili elektronska
pomagala. Slijepe osobe ponekad trebaju pomoć drugih pri kretanju, čak i kad se uglavnom dobro snalaze same.
Osoba koja vidi, a ne zna pomoći, može pogriješiti, pri čemu se slijepa osoba osjeća nesigurno i
neugodno.
Tehnike koje se preporučuju usavršavaju se vježbom kao i većina vještina.
PRISTUP
SLIJEPOJ OSOBI Prilikom pristupanja slijepoj osobi obratite joj se smirenim glasom nudeći joj svoju pomoć. Ukoliko
ona to odbije, nemojte se uvrijediti, jer za to postoje opravdani razlozi, ali to ne znači da će druga osoba vašu
dobronamjernu pomoć odbiti. Pri susretu sa slijepom osobom važno je komunicirati izravno, kako bi shvatila da
se obraćate upravo njoj. Ukoliko ste u prostoru gdje ima više ljudi, lagano joj dotaknite rame, kako bi ona bila
sigurna da razgovarate s njom. U trenutku kada odlučite udaljiti se, obavijestite o tome osobu kako bi znala da odlazite.
RUKA VODILJA Za usporedno hodanje u zatvorenim ili otvorenim prostorima stanite
pored sljepe osobe spuštenih ruku. Osoba neka vašu ruku uhvati odmah iznad lakta s prstima na unutarnjoj, a palcem
na vanjskoj strani ruke. Pri tome lakat slijepe osobe treba biti savijen. U tom će položaju slijepa osoba biti pola
koraka iza vas, što će joj omogućiti da lakše prati ritam vašeg kretanja.
Ni u kojem slučaju
ne smijete vi uhvatiti slijepu osobu za ruku i gurati je ispred sebe. To ne samo da izaziva nelagodu, već je i opasno
po život.
HODANJE U NIZU- JEDAN IZA DRUGOGA Hodanje u nizu često se koristi u trgovinama, ordinacijama,
restoranima i prometnim gužvama. Da bi slijepa osoba znala kada se treba povući iza vas, pomaknite svoju ruku vodilju
do sredine leđa. Osoba vas slijedi ispružene ruke hodajući iza, umjesto pored vas. Ako ima dovoljno prostora
za usporedno kretanje, povucite ruku u njezin uobičajeni položaj sa strane i nastavite kretanje.
RUBNICI
Bez obzira na to što je pronalaženje rubnika jednostavno, ljudi često ne znaju što treba učiniti.
Malo zastanite prije nego zakoračite gore ili dolje, i osoba će osjetiti promjenu u položaju ruke. Mnoga
suvremena raskrižja imaju široke i zaobljene rubnike. Pripazite da se osoba ne nađe na kolniku prije vas (bez
obzira na pravilan položaj ruke vodilje) zbog izrazite zaobljenosti rubnika.
STEPENIŠTE
Prilikom dolaska do stepeništa uvijek se postavite licem prema njemu. Bez obzira penjete li se ili silazite, morate
biti korak (stepenicu) ispred osobe, tako da ona ne nalazi imaginarne stepenice. Približavajući se stepenicama upozorite
na smjer kretanja (gore ili dolje). Prije silaska neke slijepe osobe vole povući nogom po rubu stepenice kako bi odredile
razdaljinu prije polaska. Silazeći niz stepenice, vi ste korak (stepenicu) ispred osobe. Kada dođete do kraja, stanite
i pričekajte da se i slijepa osoba spusti sa zadnje stepenice. Prilikom penjanja slijepa osoba će primijetiti da
se vaša ruka podiže. Slijedeći vaše kretanje, uvijek će biti jednu stepenicu iza vas. Prilikom dolaska
do vrha, zakoračite duljim korakom da slijepa osoba osjeti da nastavljate u istoj ravnini.
SJEDANJE
Slijepu
osobu nikada ne gurajte okrenutu leđima u stolicu!
Bez obzira na to s koje strane prilazite stolici, ruku vodilju
uvijek postavite na naslon. Taj će pokret osobi pokazati položaj stolice, i tada ona može sjesti.
Ukoliko
je stolica pokraj stola, upozorite osobu na blizinu i položaj stola.
Ako ste u situaciji da slijepoj osobi pomognete
pronaći stolicu u kazalištu ili koncertnoj dvorani, postupite na slijedeći način:
Odvedite osobu
do željenog reda i postrance zakoračite u isti, leđima okrenuti prema sjedalima. Zaustavite se kada osoba dođe
do svog sjedala.
Prilikom izlaska iz reda postupak je isti.
VRATA
Prilikom prolaska kroz vrata obvezno
ih otvarajte rukom vodiljom, jer će tako osoba znati u kojem se smjeru otvaraju. Pri tome treba paziti da osoba bude
na istoj strani gdje je i kvaka, kako bi vrata nakon prolaska svojom slobodnom rukom mogla zatvoriti.
Upozorite osobu
kada naiđete na vrata koja se sama zatvaraju.
Pri korištenju rotacijskih vrata porebno je procijeniti ima
li u odjeljku dovoljno mjesta za dvije osobe.
Ukoliko osoba koristi bijeli štap ili psa vodiča, otvorite
vrata i propustite je da ih samostalno prođe.
SREDSTVA GRADSKOG I MEĐUGRADSKOG PRIJEVOZA Nema
čvrstog pravila o tome kako ući i izaći iz autobusa, tramvaja ili vlaka, jer to određuje njihov model.
Evo nekoliko općih uputa: Prilikom ulaska i izlaska iz sredstava javnoga prijevoza, obvezno koristite prva
vrata (kod vozača) Priđite ulazu u prometno sredstvo tako da slijepa osoba slobodnom rukom može lako pronaći
rukohvat Hodajte jedno iza drugoga po stepenicama, te kroz prolaz među sjedalima Kada dođete do praznih
sjedala, vi zakoračite prvi i pustite da vas osoba slijedi. Sjesti možete istovremeno Kod izlaska također
treba hodati jedno iza drugoga
PAS VODIČ Jedan od načina kretaja koji slijepoj osobi omogućuje
maksimalnu samostalnost i neovisnost od drugih je uz pomoć psa vodiča. Budući je pas vodič naučen
da automatizmom zaobilazi prepreke, traži i markira rubnike, stepenice ili pješačke prijelaze, pronalazi autobusna
i tramvajska stajališta, njegovom je korisniku kretanje vrlo sigurno i lagano. Molimo nikada ne ometati psa vodiča
dok radi! Vašom iskazanom ljubaznošću odvlačite pozornost psa od zadatka koji u tom trenutku treba
obaviti za korisnika. To ponekad može biti i opasno po život slijepe osobe.
Ukoliko procijenite da pas u
tom trenutku miruje i da ga želite pomaziti, to morate pitati korisnika, kako bi on znao što namjeravate učiniti.
Sve ove upute možete primijeniti i u komunikaciji sa slijepom djecom. Naravno, ti će Vam susreti biti ugodniji,
ako koristite Vaše osjećaje i ranije spoznaje o djeci općenito.
Što god bilo, želimo vam
ugodne susrete, i sigurno kretanje. Na kraju, iskreno hvala za strpljivost i razumijevanje specifičnih potreba slijepih
osoba.
15. srpnja 2004. Uredili: Tehnički administrator Tomislav Benjak, dr. med.
Autori:
Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet Upute pripremila: Mira Katalenić
Mr.sc. Jelka Jukić KBC Stomatološka klinika Stomatološki fakultet Sveučilišta
u Zagrebu Zavod za dječju i preventivnu stomatologiju Ambulanta za djecu sa smetnjama u razvoju Nazorova 49
A, Zagreb
DJECA SA SMETNJAMA U RAZVOJU U STOMATOLOŠKOJ AMBULANTI
Djeca sa smetnjama u razvoju zahtjevaju posebnu socijalnu i zdravstvenu skrb. Oko 10% djece se rodi s oštećenjem
ili poslije poroda zadobije oštećenja koja imaju trajne posljedice na njihov tjelesni, duševni ili osjetilni
razvoj. Stomatološka zaštita djece sa smetnjama u razvoju, zbog specifičnog pristupa i ograničenih mogućnosti
rada te povećanog rizika za karijes i oralne bolesti osjetno je skuplja od regularne stomatološke skrbi. Uloga stomatologa
u preventivnom i kurativnom djelovanju izuzetno je važna.
Uz poznavanje osnovne dijagnoze, stomatolog treba poznavati i limitiranost ove djece za suradnji kako bi prilagodio
svoj pristup. On bi trebao rezultirati najboljim mogućim rješenjem za oralno zdravlje takve djece.
Anamneza za takvo dijete dobiva od drugih osoba ili iz medicinske dokumentacije, koja može biti u obliku
povijesti bolesti ili vještačenja. Na traženje stomatologa donosi roditelj je ili osoba koja brine o djetetu.
Djeca sa smetnjama u razvoju u stomatološkoj ordinaciji pokazaju smanjenu ili insuficijentnu kooperabilnost,
tjelesnu limitiranost te mogu imati prijašnja negativna medicinska iskustva koja se odražavaju na njihovu emocionalnu
stabilnost i daju kumulativni efekat njihovom ponašanju (pozitivan stav, odbijajući stav, stoički stav, nesigurnost
i dr.). Uglavnom, ova djeca u stomatološku ordinaciju dolaze s većom anksioznošću u odnosu na zdravu djecu.
Često na njihovu suradnju sa stomatologom, osim razvojnih smetnji, utječe i stav roditelja prema stanju djeteta
(ljutnja, zaštitnički stav, osjećaj krivnje, traženje krivca i sl.) te socio-ekonomski status obitelji.
Prva posjeta stomatologu najčešće se događa kasnije nego kod zdrave djece. Oralni status
pokazuje veću sklonost karijesu, dentalnim, oralnim i ortodontskim anomalijama te slabiju oralnu higijenu, sklonost upalama
gingive i paradonta. Tjelesni status može pokazivati malformacije, disrupcije, displazije i deformacije u obliku hipotrofija
ili atrofija pojedinih dijelova tijela te veći broj tjelesnih minor anomalija u odnosu na zdravu djecu. Skupinu djece
sa smetnjama u razvoju čine i djeca sa različitim sindromima te metaboličkim i kroničnim bolestima.
Postoje različite klasifikacije djece sa smetnjama u razvoju, a sačinjene su na osnovu psihofizičkog
oštećenja djeteta u odnosu prema teškoćama koje se javljaju za vrijeme stomatološkog zahvata. Te
klasifikacije sačinjene su na osnovu konstitucije, inteligencije, karaktera i duševnog ili tjelesnog razvoja djeteta.
Tri osnovne kategorije duševno i tjelesno oštećenih osoba čine:
1. Teška oštećenja: posljedice cerebralne paralize, sistemne mišićne bolesti,
duševna oštećenja, epilepsije, mentalna retardacija. 2. Srednje teška oštećenja: oštećenja
sluha (nagluhost i gluhoća), oštećenja vida (slabovidnost i sljepoća) te heliognatopalatoshize. 3.
Laka oštećenja: slučajevi lakog stupnja psihofizičke retardacije i defekti razne geneze.
1. Teška oštećenja: posljedice cerebralne paralize, sistemne mišićne bolesti, duševna
oštećenja, epilepsije, mentalna retardacija.
Cerebralna paraliza i sistemne mišićne bolest imaju širok dijapazon znakova i simptoma (spazam,
ataksija, atetoze, tremor, epilepsija, hipotonija, rigiditet muskulature). Jedno od najtežih oštećenja je cerebralna
paraliza koju čini sindrom neuroloških oštećenja CNS-a. Prema distribuciji klasificira se na: hemiplegiju,
monoplegiju, diplegiju, kvadriplegiju, triplegiju i dvostruku hemiplegiju. Spastična cerebralna paraliza najčešći
je tip motornog oštećenja i javlja se u 70 - 80% svih slučajeva cerebralne paralize. Diskinetični tip
karakterizira abnormalnost tonusa muskulature koji obuhvaća cijelo tijelo.
Osobe sa spastičnim tipom paralize često imaju rigidni mišićni tonus kada su budne, a
smanjeni tonus kada spavaju, te atetoze ili nevoljne pokrete. Ataksija ili nesigurnost u hodu javlja se u manje od 5% slučajeva,
kao i tremor. U motornom razvoju imaju zaostajanje u stjecanju motornih vještina i sporiji progres iz jednog stupnja
u drugi, manju raznolikost motornih vještina u odnosu na zdravu djecu s abnormalnim obrascima kretnji.
Od senzornih oštećenja mogu se javiti oštećenja vida (do 40%), gubitak sluha (3-10%) te
somatosenzorne poteškoće. Prag podražaja može biti izrazito visok ili nizak u odnosu na senzornu informaciju.
Kognitivne disfunkcije: poremećaji pažnje, pamćenja ili govora češće su nego u općoj populaciji
te rezultiraju mentalnom retardacijom u 50% slučajeva, a s pridruženim teškoćama učenja u 75% slučajeva.
Neurološki problemi javlju se u čak 46% slučajeva, a posljedica su oštećenja koja su uzrok nastanka
cerebralne paralize. Sekundarna oštećenja čine slabija učinkovitost kardiovaskularnog, respiratornog,
gastrointestinalnog sistema te razvoj kontraktura tetiva donjih ekstremiteta. Djeca s cerebralnom paralizom često imaju
bruksizam koji može nastati zbog loše funkcije mišića ili zbog emocionalnih poteškoća.
Stomatolog treba znati da glasni zvukovi, rad sisaljke i nepredvidljivi pokreti kod djece s cerebralnom paraliziom
izazivaju reakciju muskulature i nekoordinirane, atetoidne kretnje. Kada pacijent nije u stanju sjediti u stomatološkom
stolcu, ne može držati otvorena usta, ne otvara ih ili ne sluša upute, ne može pridržavati glavu
na naslonu stolca, ne može kontrolirati pokrete, stomatolog se suočava s dodatnim skupom problema.
Mišićna distrofija, poliomijelitis, skleroza multiplex, također imaju za posljedicu oštećenja
motorike djeteta te uvjetuju način na koji će biti smještena u stomatološkom stolcu, tako da to za njih
nije fizički naporno, a stomatolog ima optimalne uvjete za rad. Ako je uz navedene probleme prisutna i mentalna reterdacija,
kontola ponašanja djeteta i rad stomatologa je znatno otežan.
Za dentalni tretman ovakvog djeteta potrebno je izabrati način za osiguranje fizičke stabilnosti
djeteta u stolcu. Adekvatan položaj stolca, stabilnost glave u odgovarajućem položaju, mogu smanjiti pokrete
djeteta na minimum. To se može osigurati državanjem djeteta u krilu osobe u pratnji djeteta, pridržavanjem
djeteta u stolcu ili fiksiranjem pacijenta u specijalno konstruiranim stolcima s remenima za pridržavanje tijela i povezima
za zamatanje tijela te korištenjem metalnog štitnika za otvaranje usta.
Duševna oštećenja djece sa smetnjama u razvoju su: autizam, hiperkinetski poremećaji,
depresije i psihoze.
Autizam je pervazivni razvojni poremećaj koji je definiran s prisutnošću abnormalnog ili oštećenog
razvoja bolesti, a očituje se u najranijem djetinjstvu, od druge do pete godine života. Prevalencija autizma u svijetu,
s podudarnošću dokaza, je 5 na 10.000 osoba za “klasični autizam”. Ako se pri klasifikaciji uzme
u obzir iskazivanje čitavog spektra sindroma, njime je pogođeno 1 na 700 – 1.000 osoba.
U kliničkoj slici nalazimo poremećaje u razvoju recipročnih socijalnih interakcija sa značajnim
poremećajem u neverbalnoj komunikaciji (izostaje pogled oči u oči, izraz lica), ne prepoznavanje osjećaja
drugih ljudi (tuga, ljutnja, veselje), nerazvijenu empatiju, kao ni potrebu za kontaktom, posebice vršnjacima.
U verbalnoj komunikaciji djece s autizmom nastaju teškoće u vrlo ranom djetinjstvu izostankom preverbalnih
vještina, kasnije izostankom govora, koji nije praćen pokušajem alternativnih načina komunikacije (geste,
mimika). Autistična djeca, koja razvijaju govor, pokazuju ga stereotipno i repetitivno, uz čestu i dugotrajnu eholaliju.
Suženi repertoar interesa i ponašanja pokazuju zaokupljenošću stereotipnim i restriktivnim modelima interesa,
nefleksibilnost i priklanjanje rutinama i ritualima te stereotipnim i repetitivnim motoričkim manirizmima, kao i trajnom
zaokupljenošću djelovima predmeta.
Sindrom autizma nije karakterizran orofacijalnim razlikama u odnosu na zdravu djecu, ali način kontrole
ponašanja kod stomatološkog liječenja je specifičan. Dugotrajnim ponavljanjem, fizičkim obuzdavanjem
te farmakološkim metodama moguće je kontrolirati djecu sa autizmom tijekom stomatološkog liječenja.
Hiperkinetski poremećaji čine kombinaciju hiperaktivnog i loše usklađenog ponašanja
s izrazitom nepažnjom i nedostatkom ustrajnosti pri izvršavanju zadataka. Takva djeca su često neoprezna, impulzivna,
pretjerano nemirna, sklona nezgodama, niskog samopoštovanja, nemaju osjaćaj uobičajene opreznosti i rezerve,
s prisutnim motoričkim poremećajima i poremećajima učenja.
Kontrola ponašanja djece s hiperkinetskim poremećajima u stomatološkoj ordinaciji moguća
je limitiranjem trajanja tretmana i farmakološkim metodama (sedacija dušičnim oksidulom, kratkotrajna narkoza).
Djeca sa depresijama i psihozama također zahtjevaju poseban pristup stomatologa. Individualan pristup
te poznavanje osnovne dijagnoze djeteta uvjetuju stomatologu izbor kontrole ponašanja djeteta tijekom tretmana (kontrola
glasa s empatijom, tehnika fizičkog obuzdavanja i pohvale za vrijeme rada).
Epilepsija je kronična bolest koju karakterizira pojavljivanje epileptičkih napada, koji su posljedica
paroksizmalnih poremećaja moždane funkcije. Bolest se očituje gubitkom ili poremećajem svijesti s karakterističnim
motornim ispadima, kao što su konvulzije ili klonički grčevi. Postoje tri grupe napada: grand mall s kloničko-toničkim
grčevima, kloničkim napadima i hemikonvulzijama; petit mall; miokloni napadaji; akinetske ili astatske krize. Žarišni
kortikalni napadaji s motornim, odnosno senzornim atakama javljaju se s izoliranim grčevima jednog dijela tijela, obično
ruku, nogu ili lica i šire se per continuitatem, poznati su kao Jaksonov hod, a javlju se bez gubitka svijesti te bolesnik
prije napada često ima auru. Psihomotorni napadaj ili psihomotorna ili temporalna epilepsija javlja se sa simptomima
koji uključuju halucinacije, iluzije (fenomeni ”već viđeno” ili “nikad viđeno”),
automatizme koji se manifestiraju nesvrhovitim ili nekontroliranim kretnjama, obično uz lagano suženu svijest. Kliničke
manifestacije se vide na mimično žvačnoj muskulaturi (nekontrolirano mljackanje, žvakanje, gutanje). Autonomne,
odnosno visceromotorne ili viscerosenzorne krize koje su najčešći oblik psihomotorne epilepsije, a najpoznatije
su gastrična aura, osjećaj težine u želucu, mučnina i bol u abdomenu, iznenadno lupanje srca, bljedilo
i znojenje, te osjećaj gladi ili žeđi. Epilepsija ne utječe samo na biološki integritet već
i na psihičko, socijalno i fizičko funkcioniranje bolesnika.
Ponašanje djeteta s epilepsijom tijekom stomatološkog tretmana uvjetuju: inteligencija djeteta,
dodatna oštećenja i adekvatna terapija osnovne bolesti. Napetost i stres povećavaju mogućnost napada,
pa za vrijeme tretmana treba uspostaviti dobru suradnju s djetetom i pravovremeno prepoznati moguću promjenu moždane
aktivnosti. Ako tijekom stomatološkog zahvata nastupi epileptički napadaj potrebno je odmah prekinuti rad, osloboditi
usnu šupljinu i dišne puteve da ne dođe do gušenja, te zaštititi djete od mogućih ozljeda.
Česta komplikacija koja dodatno otežava rad stomatologa je hiperplazija gingive koja može zahvatiti
i do dvije trećine krune zuba, a javlja se kao posljedica korištenja antiepileptika u terapiji epilepsije.
Mentalna retardacija je poremećaj zaustavljena ili nedostatna razvoja uma, posebno karakteriziran oštećenjem
vještina koje se očituju u razvojnom razdoblju, a pridonose ukupnoj razini inteligencije, tj. kognitivne, jezične,
motorne i socijalne sposobnosti. Može se pojaviti uz neki drugi mentalni ili fizički poremećaj ili bez njega.
Kod djece sa smetnjama u razvoju može biti izolirana ili u sklopu sindroma.
Ovisno o stupnju, mentalna retardacija može biti laka, umjerena, teška ili duboka. Čak u 40%
slučajeva nije poznat uzrok njenog nastanka, dok se prevalencija mentalne retardacije kreće se oko 3% u općoj
populaciji.
Karakteristike ponašanja mentalno retardiranog djeteta uključuju hiperaktivnost, nemir, kratku pažnju,
zbunjenost, emocionalnu labilnost te siromašnu motoričku aktivnost. Ponašanje ovakvog djeteta u stomatološkoj
ambulanti ovisi o socijalnoj, emocionoj i intelektualnoj zrelosti djeteta te se mora uzeti u obzir cijeli njegov razvojni
status.
Socijalni i emocionalni razvoj, govor i jezik djeteta koji daju opseg oštećenja u komunikaciji te
fizička ograničenja ukazuju stomatologu kako treba determinirati očekivanja djeteta i odrediti ciljeve za individualnu
suradnju. U uspostavljanu komunikacije s djetetom vrlo je važna uloga roditelja koji moraju provoditi zahtjeve stomatologa.
Ako je dijete hiperaktino i nemirno preporučuje se blaga sedacija kako bi se uspostavila bolja komunikacija, što
može minimalizirati njegovu zbunjenost. Kod djeteta s kratkom pažnjom stomatološki zahvat treba vremenski limitirati,
dok kod djeteta sa siromašnom motornom koordinacijom potrebno je kontrolirati njegove kretnje. Nestalno emocionalno ponašanje
djeteta često čini teškoće tijekom tretmana pa je potrebno stalno održavanje pažnje (raport)
između stomatologa i pacijenta. Kod djece koja nemaju verbalno razumjevanje stomatolog mora koristiti neverbalnu komunikaciju
pri kojoj njegov govor i kontakt tijela imaju vrlo važnu ulogu.
2. Srednje teška oštećenja: oštećenja sluha (nagluhost i gluhoća), oštećenja
vida (slabovidnost i sljepoća), te heliognatopalatoshize
Djeca sa oštećenjima sluha mogu biti nagluha i gluha te za korekciju svoje smetnje mogu nositi slušni
aparat ili imati cochlearni implantat. Za prevalenciju oštećenja, kod nas i u svijetu, nema egzaktnih pokazatelja,
iako se u većini istraživanja navodi stopa od 1‰ nagluhe i gluhe djece na 1000 djece u dobi od tri do deset
godina.
Vrijeme nastanka oštećenja sluha uvjetuje razvoj ličnosti osobe s oštećenjem. Primarno
gluha osoba podložna je teškoćama u komunikaciji u svijetu organiziranom po lingvističkom načinu
komunikacije.
Djeca sa smetnjama sluha često su aktivnija od većine djece, imaju potrebu za istraživanjem,
uče dodirom i pažljivim istraživanjem. Kod njih je evidentan nedostatak integracije iskustava, pa su takve
osobe slabije strukturirane, manje suptilne, više senzomotorične te zaostaju u području apstraktnog i formalnog
mišljenja. U pravilu, gluhoća ne izaziva gubitak govora ako je nastala nakon formiranja govora djeteta.
U stomatološkoj ambulanti dozvoljavaju si više slobode nego što to stomatološki prostor
dopušta, zahtjevniji su i znatiželjniji, mogu biti vrlo nestrpljivi i nesigurni. Zbog toga stomatolog, tehnikom
"tell-show-do", treba djetetu objasniti ono što ga zanima- upoznati ga sa okruženjem, instrumentima i predstojećim
zahvatom, pri čemu je pomoć osobe u pratnji djeteta izuzetno važna za komunikaciju s djetetom i uzimanje anamneze.
Verbalna komunikacija treba biti što jednostavnija jer većina djece sa smetnjama sluha čita
s usana, dok se vizualna komunikacija uspostavlja upotrebom simbola, slika te pisane riječi kod starije djece. Stoga
stomatolog, prije početka rada, treba dogovoriti način komunikacije, raditi bez maske i to zbog nastavka komunikacije
kod djece koja čitaju govor s usana i prate neverbalnu komunkaciju (mimika). Prije samog stomatološkog tretmana
potrebno je, kod djece koja ga nose, isključiti slušni aparat.
Djeca s oštećenjima vida mogu biti slabovidna i slijepa. Prevalencija oštećenja vida kod
djece kreće se od 0.28‰ do 0.8 ‰ . U literaturi se navodi da je 50 milijuna ljudi u svijetu slabovidno, a
prema postojećim standardima procjenjuje se da u Hrvatskoj na 100 000 stanovnika ima 75 slijepih osoba. Za djecu oštećena
vida kao kompenzacijski mehanizmi nedostatka vida važne su: taktilno-kinestetička percepcija koja ima izuzetnu spoznajnu
vrijednost te auditivna percepcija koja je važna za njihovo kretanje kroz prostor i prostornu orjentaciju, kao i olfaktorna
i gustatorna percepcija koje im u procesu orjentacije u prostoru daju čitav niz informacija.
Djeca oštećena vida, uglavnom, nemaju problema u verbalnoj komunikaciji, ali imaju usporen razvoj
motorike te zbog nedovoljno razvijene slike tijela i položaja tijela u prostoru imaju zaostajanje u kretanju pa su radije
pasivna nego aktivna, a smetnje vida mogu biti u kombinaciji s ostalim oštećenjima.
Način uspostavljanja kontakta stomatolog-dijete sa smetnjom vida te tehnika kontole ponašanja kod
djeteta trebaju biti pažljivo objašnjeni. Svi zvukovi i mirisi moraju se pažljivo objasniti. Ova djeca moraju
osjetiti nove objekte. Kako su auditivno orjentirani vole priče koje pažljivo slušaju, tako da mogu koristiti
imaginaciju tijekom stomatološkog tretmana.
Rascjepi usne i nepca predstavljaju jednu od najčešćih anomalija glave. Dijagnosticiraju se
prilikom poroda, te mogu biti: rascjepi usne, usne i nepca, izolirani rascjepi nepca, jednostrani ili obostrani.
Predstavljaju veliki funkcijski i/ili estetski problem. Pravodobnom kirurškom, pedijatrijskom, ortodontskom,
fonijatrijskom, logopedskom, otološkom, stomatološkom, protetskom, psihološkom i socijalnom terapijom posljedice
rascjepa nepca mogu se minimalizirati. Prevalencija rascjepa je različita u različitim populacijama i kreće
se od 1 na 250 novorođene djece pa do 1 na 2.500 novorođenčadi.
Rascjepi ne predstavljaju samo kozmetski problem, već su težak razvojni poremećaj s velikim
medicinskim i socioekonomskim značenjem za obitelj i društvo. Velikom broju djece poslije adekvatne terapije razvija
se normalan govor, dok se u nekih do njih razvija velo-faringealna inkompetencija.
Kada je meko nepce odgovarajuće veličine i pokretljivosti, ono u fiziološkom mirovanju leži
u kontaktu s dorzumom i korijenom jezika. Pri fonaciji glasova ("u" ili "a") meko nepce se podiže i izdužuje unatrag
da bi svojom nazalnom površinom ostvarilo kontakt sa stražnjom stijenkom farinksa te je duže nego u fiziološkom
mirovanju. To dovodi do pregrade između nosnih putova i donjih djelova farinksa. Pri izgovoru odgovarajućih glasova
taj odnos onemogućuje prolazak glasa kroz nos. Poslije operativnog zahvata meko nepce može biti kraće te ostaje
komunikacija između nosnih šupljina i farinksa pa glas postaje unjkav ili hipernazalan.
Rascjepi se mogu javiti u sklopu brojnih sindroma među koje spadaju i sindromi: Appelt, Bixler, Bowen-Amstrong,
Ankiloblefaron, ektodermalna displazija, Juberg-Hyward, Meckel, poplitealni pterigij, van der Woude, Apert, cerebro-kosto-mandibularni,
kleidokranijalna displazija, Gordon, oro-facio digitalni I, II i III, Treacher Collins, De Lange sindrom i mnogi drugi. Tijekom
stomatološkog zahvata rad sa djecom s rascjepima ovisi o tome da li je rascjep izdvojena anomalija ili je u kombinaciji
s mentalnom retardacijom ili je dio nekog sindroma.
3. Laka oštećenja: slučajevi lakog stupnja psihofizičke retardacije i defekti razne geneze.
U skupinu lakših oštećenja spadaju slučajevi lake mentalne retardacije i defekti različite
geneze, kao i bolesnici koji su u dijagnozi uvršteni u prvu ili drugu skupinu, ali su po simptomatologiji lakši.
Zaključak
Djeca sa smetnjama u razvoju čine značajan dio opće populacije (oko 10%). Njihove različitosti
u psihičkom, fizičkom, mentalnom, odgojno-obrazovnom i socijalnom aspektu u odnosu na zdravu djecu uvjetuju specifičan
načine komunikacije, pristup stomatologa i kontrolu ponašanja u stomatološkoj ambulanti.
Slijedeći suvremene trendove razvoja društva za stvaranje humanijih uvjeta života kroz sve
zastupljeniji proces deinstitucionalizacije, sve više djece sa smetnjama u razvoju ostaje živjeti u svojim obiteljima,
a sve manje ih je smješteno u specijalnim ustanovama. Obiteljski stomatolog treba očekivati da će ova djeca
sve češće biti njegovi pacijenti. Djetetu sa smetnjama u razvoju potrebno je pristupiti kao individui sa specifičnim
potrebama pa tek onda kao osobi s fizičkim, psihičkim i intelektualnim osobinama. Uspješnost stomatološkog
liječenja ovisi o vrsti smetnje u razvoju, kao i pridruženim teškoćama. O ponašanju djeteta za vrijeme
liječenja ovisit će izbor tehnike kontrole ponašanja kao i odabir metode liječenja. Važno je istaknuti
da liječenje dijece s posebnim potrebama uključuje timski i multidisciplinarni pristup pri čemu je nužna
suradnja stručnjaka različitih edukacijskih profila i specijalnosti. Samo takav pristup pacijentu s posebnim potrebama
može dati kvalitetne rezultate.
LITERATURA:
1. Težak-Benčić M. Djeca ometena u razvoju. U: Mardešić D, i sur. Pedijatrija.
2. izd. Zagreb: Školska knjiga, 1989; 859-905. 2. Sule Y,Yesim O,Galip E. The efect of dental training of the reactions
of mentali handicapped children's behavior in the dental office. Journal of dentistry for children 1999;188-191. 3. Wright
Z. G. Behavior menagement in dentistry for children. Philadelphia,London, Toronto. 1975. W.B. Saunders Com. 4. Arnaud C,
Baille MF, Grandjean H, Cans C, Du Mazauburn C, Rumeaun-Rouquette C. Visual impairment in children. Prevalence, aetiology
and care, 1976-85. Pediatr Perinat Epidemiol 1988, 12 (2) : 228-39. 5. Dorn V. Sljepoća i uzroci sljepoće. U:
Votava-Raić A, Malčić I. Invalidnost u djece. Pedijatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb. Medicinski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu 2002; 25-28. 6. Konkoli M. Rana intervencija i rehabilitacija u djece sa oštećenjima
vida. U: Votava-Raić A, Malčić I. Invalidnost u djece, Pedijatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb.
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 2002; 29-35. 7. Nikolić S. Mentalni poremećaji u djece i
omladine 1. Zagreb: Školska knjiga; 1988 : 390-402. 8. Boyle CA, Yearing-Allsopp M, Doernberg NS, Holmgreen P, Murphy
CC, Shendel DE. Prevalence of selected developmental disabilities in children 3-10 years of age. The Metropolitan Atlanta
Developmental Disabilities Surveilance Program, 1991. MMWR CDC Surveill Summ 1996; 45:1-14. 9. Radovančić B.
Osnove rehabilitacije slušanja i govora. Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu i Savez organizacija
osoba oštećena sluha Hrvatske. 1995. 10. Sheehy E, Moore K, Tsamtsouris a. Augmentative communication for the
non-speaking child. J Clin Pediatr Dent . 1993: 17 (49):261-4. 11. Pospiš M. Kvaliteta življenja u djece sa cerebralnom
paralizom. U: Votava-Raić A, Malčić I. Invalidnost u djece. Pedijatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju
KBC Zagreb. 60-67. 12. Pinkham J.R. i sur. Pediatric dentistry - infancy through adolescence. Sec ed. W.B. Saunders company.
Philadelphia. 1994. 13. Hanjšek F. Epilepsije. Zagreb:JUMENA,1979. 14. Bašnec A, Barišić N. Kvaliteta
života u djece sa epilepsijom. U: Pedijatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb. Medicinski fakultet Sveučilišta
u Zagrebu 2002; 68-71. 15. Begović D. Nasljedne bolesti i mentalna retardacija. U: Votava-Raić A, Malčić
I. Invalidnost u djece. Pediatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb. 2002, 07-09. 16. Nikolić S. Mentalni
poremećaji u djece i omladine 2. Zagreb: Školska knjiga, 1990. 17. Jurin M. Autizam. U: Votava-Raić A, Malčić
I. Invalidnost u djece. Pedijatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb. 2002, 78-82. 18. De Moor R, Martens
l. Dental care in autism. Rev Belge Med Dent. 1997; 52(2):44-55. 19. Backman B, Pilebro C. Visual pedagogi in dnetistri
for children with autism. J Dent Child. 1999: 66(5):325-31. 20. Friedlander A.H, Friedlander I.K, Yagela J.A, Spencer Eth
Dental menagement of the child and adolescent with major depression. J Dent Child 1993: march-april:125-131.
http://sonda.sfzg.hr/broj10/nastavni/djeca.html
|
BiH Link - Razmjena banera
sve primjedbe molim vas ...posaljite na mail...cijenio bih to...posto ja i nisam neki webmaster...
|