Definicija mentalne retardacije

Prema najnovijem pristupu Američkog udruženja za mentalnu retardaciju (Luckasson i sur. AAMD 2002), mentalna retardacija se definira kao snižena sposobnost kojoj su svojstvena značajna ograničenja  u intelektualnom funkcioniranju i  u adaptivnom ponašanju, izražena u pojmovnim, socijalnim i praktičnim adaptivnim vještinama.  Nastaje prije 18. godine.

Intelektualno funkcioniranje odnosi se na inteligenciju - generalnu mentalnu sposobnost koja uključuje rasuđivanje, mišljenje, zaključivanje, planiranje, rješavanje problema, apstraktno mišljenje, razumijevanje kompleksnih ideja, brzo učenje i učenje kroz iskustvo. Danas se još uvijek značajna ograničenja u intelektualnom funkcioniranju najbolje prikazuju pomoću QI (kvocijenta inteligencije koji odstupa od približno dvije standardne devijacije od aritmetičke sredine (QI manji od 70 ili 75).

Adaptivno ponašanje je skup pojmovnih, socijalnih i praktičnih vještina koje je osoba naučila u svrhu funkcioniranja u svakidašnjem životu. Ograničenja u adaptivnom ponašanju utječu na tipična, uobičajena, a ne najbolja ponašanja u svakodnevnom životu i sposobnosti snalaženja u životnim promjenama i zahtjevima okoline. Značajno ograničenje je mjera adaptivnog ponašanja koja odstupa za dvije standardne devijacije od aritmetičke sredine na mjernom instrumentu ili samo jedne komponente (pojmovne...) ili sve tri. Područja adaptivnog ponašanja su: komunikacija, briga o sebi, stanovanje, snalaženje u okolini, samousmjeravanje, zdravlje, sigurnost, slobodno vrijeme, rad, funkcionalna akademska znanja.

Snižena sposobnost - da li su i koliko sposobnosti snižene promatra se u skladu sa cjelovitim životom osobe i potrebom za individualiziranom potporom, ne izolirano. Taj termin uključuje i oštećenje samo po sebi i mogućnosti koje osigurava ili ne socijalna okolina (ograničena aktivnost i prepreke sudjelovanju).

Model i intenzitet potrebne podrške određuje se individualno prema karakteristikama svakog pojedinca kako bi uspješno funkcionirao u svojoj socijalnoj sredini.

Modeli podrške su:

·         Povremena - kratkotrajna pomoć u situaciji promjene životnih okolnosti

·         Ograničena - vremenski ograničena, ali ne i sporadična

·         Opsežna - redovita u određenim situacijama i vremenski neograničena

·         Sveobuhvatna podrška - potrebna je trajno u velikoj mjeri i u svim situacijama u toku života.

Faktori koji utječu na razvoj sposobnosti

1) Osnovna (bazična) sigurnost

Prema Eriksonu, svaka osoba ima potrebu za sigurnošću, na osnovu koje izgrađuje samopovjerenje i samopoštovanje. Osnovna sigurnost se formira na dva načina:

·         osnovno povjerenje, bazirano na pozitivnom životnom iskustvu

·         osnovno nepovjerenje, bazirano na negativnom životnom iskustvu.

Osnovno povjerenje gradi se od pozitivnog iskustva sa sobom i drugima, u ljubaznoj, zadovoljnoj okolini, prihvaćanje sebe u cjelini, odsutnošću bolesti, odsutnošću ozbiljnih napetosti kod nama važnih osoba, dobroj njezi, dobroj interakciji  i komunikaciji sa okolinom.

Osnovno nepovjerenje gradi se od suprotnog  iskustva.

Osobe s MR,  češće su izložene negativnom iskustvu, te u većoj mjeri razvijaju osnovno nepovjerenje. Zbog toga su često preplavljene starhom pred novim osobama i situacijama, razvijaju različite neadekvatne oblike ponašanja i ne napreduju u skladu sa svojim potencijalima. 

Spoznaje o razvijanju osnovne sigurnosti omogućuju organiziranje života i rada osoba s MR u smislu stjecanja pozitivnih iskustava, kako bi se kompenziralo već razvijeno osnovno nepovjerenje.

2) Privrženost ( attachment )

 Privrženost označava snažnu emocionalnu vezanost za važnu osobu, a počinje se razvijati od prvih dana života djeteta. Za dijete je važno da postoji jedna, ili mali broj osoba koje su kontinuirano prisutne tijekom odrastanja. Isti faktori koji djeluju na uspostavljanje osnovnog povjerenja djeluju i na stvarnje sigurne privrženosti. Privržena djeca sigurnija su u komunikaciji, stvaraju dublje kontakte, imaju jače samopouzdanje i sposobna su za suočavanje sa snažnijim frustracijama.

Djeca koja su nesigurna u privrženosti mogu to ispoljavati u dva oblika:

·         strah i izbjegavanje privrženosti

·         strah i odbijanje privrženosti

Ona više plaču i u ophođenju s njima treba  više umješnosti.

Osobe s MR imaju iste potrebe za privrženošću. Neovisno o uzrastu, svaka osoba ima potrebu za uspostavljenjem sigurne privrženosti sa jednom osobom. Često se to ne može ostvariti u situaciji skrbi za osobe s MR, polazeći već i od diskontinuiteta odnosa sa osobama koje o njima skrbe. Takva situacija je posebno nepovoljna u institucijama gdje je velika promjena zaposlenika i cijeli tim brine o klijentu. U takvim situacijama javlja se strah i neadekvatni oblici privženosti ( povlačenje u sebe, usamljenost, površni kontakti, zatvorenost za intimnost i dublje kontakte).

3) Temperament

Temparement je komponenta ličnosti koja se može prepoznati već od prvih dana života djeteta. On opisuje ponašajni stil, odnosno emocionalnu ekspresivnost i spremnost na odgovore na podražaje.

U interakciji dijete - roditelj (skrbnik) tijekom odrastanja djetetova uloga je pod snažnim utjecajem njegovog temperamenta. Skrbnici (majka) često reagiraju pozitivnije prema djeci koja jedu i spavaju dobro, manje plaču, nisu zlovoljna, ne razljute se lako i lako se prilagođavaju novoj situaciji. Prema djeci koja često plaču, ne dopuštaju da ih se nosi i grli, imaju problema s hranjenjem i spavanjem, skrbnici (majka), često razvijaju drugačiji odnos, sa čestim frustracijama, što opet dovodi do uspostavljanja različitih interakcijskih obrazaca između skrbnika i djeteta. Rani razvoj djeteta s MR često je obilježen (ne uvijek) frustracijama u interakciji majka - dijete upravo zbog osobitosti temperamenta djeteta sa kojima se roditelji (skrbnici) teško nose. Upoznavanje dječjih osobina  i podrška roditeljima i drugim skrbnicima u ranom razvojnom periodu, tijekom cijelog odrastanja, a posebno u doba adolescencije kada su fiziološke promjene u djeteta burne, može prevenirati učvršćivanje neodgovarajućih interakcijskih obrazaca i omogućiti optimalniji razvoj sposobnosti.

Navedeni faktori razvoja osoba s MR pokazali su koliko je važno odrastanje i život u sredini koja može prepoznati potrebe i potencijale i s uvažavanjem se odnositi prema osobama s MR u njihovoj jedinstvenosti kao osoba, a ne grupe, klase ili kategorije. Takva sredina sigurno nije institucija. Institucionalizacija nosi sa sobom mnoge negativne aspekte. Institucije mogu biti moderne, materijalno dobro pokrivene, ali oduzimaju osobi privatnost i jedinstvenost te onemogućuju ostvarivanje većine navedenih preduvjeta optimalnog razvoja.

Spoznajne sposobnosti adolescenata s MR

Prema općeprihvaćenoj Piagetovoj teoriji kognitivnog razvoja, djeca s MR prolaze iste razvojne faze i istim redoslijedom kao dijete bez teškoća, samo što razdoblja duže traju, postoji teškoća pri prijelazu iz jedne faze u drugu, a razvoj završava na nižoj razini kronološke dobi.

Prema istraživanjima B.Inhelder o primjeni na području MR, svaki stupanj MR odgovara određenom periodu razvoja, odnosno razvojnoj dobi. Kod ovog pristupa ne smije se pojednostavljeno koristiti pojam razvojne dobi,  jer iako on može pomoći u okvirnom razumijevanju kognitivnih sposobnosti, kronološka dob osobe s MR i njeno životno iskustvo mijenjaju odnos prema okolini i samome sebi, te mogu dovesti do stvaranja novih psihičkih kvaliteta koje ne bismo očekivali kod djeteta bez teškoća iste razvojne, ali niže kronološke dobi.

Piaget razlikuje četiri glavna razdoblja (etape) spoznajnog (intelektualnog) razvoja. Te etape (razdoblja) nižu se u nepromijenjivom redoslijedu, dok se vrijeme i uzrast na kome se javljaju i završavaju, mogu mijenjati. Koji nivo razvoja će dijete dostići ovosi o sazrijevanju nervnog sistema, djetetovom iskustvu o fizičkim objektima i od njegove socijalne interakcije. Istraživanja su pokazala da mentalna dob raste linearno između pete i šesnaeste godine, a porast je to brži što je stupanj retardacije lakši. Kod osoba sa težom i teškom MR prije se postiže plato nego kod osoba sa umjerenom i lakom MR, kod koji mentalna dob raste i do četrdesete godine. Nakon šezdesete godine kod svih stupnjeva MR zapaža se opadanje mentalne dobi.

Kako linearan rast mentalne dobi završava oko šesnaeste godine, B. Inhelder je predložila klasifikacijski sistem za odrasle osobe s MR ( od oko šesnaeste godine starosti na dalje ) obzirom na fazu kognitivnog razvoja koji su dostigli. Po tom sistemu odrasle osobe s teškom MR  zaustavile su se na nivou senzomotoričke inteligencije, odrasle osobe s težom na prijelazu su sa senzomotoričkog perioda u predoperacijski i u fazi su simboličkog mišljenja, sa umjerenom MR ne mogu prijeći predoperacijski period; odrasle osobe s lakom MR funkcioniraju u okviru razdoblja konkretnih operacija, dok su odrasle osobe s graničnom inteligencijom sposobne koristiti samo jednostavnije oblike formalnih operacija.

Obzirom na razvojnu dob, ta klasifikacija se ovako primjenjuje:

Svaki razvojni stupanj pretpostavlja karakteristično snalaženje u novim situacijama, odnosno spoznajno funkcioniranje:

1) Razdoblje senzomotoričke ili praktične inteligencije (od rođenja do druge godine života )

Tijekom senzomotoričkog razdoblja, koje počinje rođenjem djeteta, a završava pojavom govora, odvija se izuzetni mentalni razvoj. Piaget ga je podijelio u šest manje ili više odvojenih etapa koje se nižu određenim redoslijedom, a svaka je uvjet za pojavu naredne etape. Za svaku etapu je moguće vezati određeni uzrast, ali se tijekom razvoja pokazuju individualne razlike.

Tijekom tih šest etapa dijete u sebi razvija shemu o postojanosti predmeta i bića ( spoznaja da oni postoje i onda kada ih ono ne gleda niti ih bilo kako drukčije osjeća), počinje kontrolirati položaj svog tijela u prostoru, razvija sheme uzročnosti i vremena.

U prvoj etapi senzomotoričkog razvoja (0 - 1 mjesec), mentalni život novorođenčeta svodi se na refleksne aktivnosti, kao što su plakanje, sisanje, micanje jezika, gutanje, pokretanje tijela. Ovaj je period, smatra Piaget, od neobične važnosti; u njemu su začeci inteligencije, koja se razvija u funkciji adaptacije refleksa na vanjsku okolinu.

Ova raznolika refleksna vježbanja usložnjavaju se u drugoj etapi senzomotoričkog razvoja (primarne cirkularne reakcije; 1 - 4 mjeseca), uklapajući se u organizirane opažaje i navike. Dijete je sposobno mijenjati svoje pokrete prilagođujući se okolini (dijete grabi, dira, sluša, gleda). U ovoj etapi započinje odvajanje asimilacije od akomodacije.

Te prve razvojne faze, odnosno početak svijesti, obilježene su nesvjesnim i potpunim egocentrizmom, odnosno ne postoji nikakvo razlikovanje između ''ja'' i vanjskog svijeta.

Treća etapa senzomotoričkog razvoja (4 - 8 mjeseci) je posebno značajna za kasniji razvoj. Dijete ponavlja određene motorne akcije (radnje) koje dovode do, za njega zanimljivih, promjena u okolini (npr. dijete počinje tresti zvečku i nastavlja je tresti da bi zvuk što dulje potrajao). Tu počinje istraživanje vanjskog svijeta, počinje razvoj senzomotoričke ili praktične inteligencije.

Četvrta etapa senzomotoričkog razvoja (8 - 12 mjeseci) je razdoblje u kojem djeca shvaćaju da objekt kojeg više ne vide i dalje postoji. Time pokazuju ono što je poznato pod nazivom pojam o postojanosti predmeta. Razvijenost tog pojma preduvjet je za razvoj simboličkog mišljenja, odnosno za razvoj govora.

Peta etapa - tercijarne cirkularne reakcije i otkrivanje novih sredstava aktivnim istraživanjem (12 - 18 mjeseci) obilježena je sve uspješnijim istraživanjem svojstvava novih predmeta. Problem se rješava metodom pokušaja i pogrešaka (dijete povlači konopac koji je privezan za željeni predmet da bi ga dohvatilo).

Šesta etapa - pronalaženje novih sredstava putem mentalne kombinacije (18 - 24 mjeseci) predstavlja završetak senzomotoričkog razdoblja, koji je obilježen razvojem mentalnih operacija. Dijete se počinje ponašati tako da, umjesto da kao do tada stupa u neposrednu akciju, razmišlja prije samog djelovanja (sposobno je predvidjeti budući položaj predmeta prije nego ga se pomakne, umjesto otkrivanja rješenja problema kad je predmet već pomaknut). Glavno sredstvo mentalnih operacija je simboličko predstavljanje, koje je u ovom razdoblju još uvijek neverbalno, bazirano na percepciji i motorici.

Prema Piagetu, dva glavna obilježja simboličkog predstavljanja koja se ne služe jezikom su simbolička igra i odložena imitacija.

U simboličkoj igri dijete koristi geste i zamišljanje dočaravajući neki ''kao da'' događaj koji trenutno ne postoji.

Odložena imitacija je sposobnost gestovnog oponašanja ili zamišljanja događaja koji su se već desili i završili.

Postizanje šeste etape senzomotoričkog mišljenja i promjene koje se javljaju na prijelazu u predoperacijsko razdoblje, jedan je od najvažnijih preokreta u dječjem razvoju mišljenja.

2) Predoperacionalno razdoblje - drugo razdoblje ranog djetinjstva (od ruge do sedme godine)

Ovo razdoblje počinje simboličkim ili predpojmovnim mišljenjem (1,5 - 4 godine) koje je svoj razvoj započelo krajem senzomotoričke etape. Za razvoj mišljenja u ovom razdoblju svojstveno je dominantno korištenje predodžbi (unutarnje predstavljanje stvarnosti, što se razvija u jeziku i simboličkoj igri). Dijete izmišlja svoje simbole, a verbalne oznake  koje uči na pola su puta između individualnog i općeg. Stoga Piaget mišljenje ovog razdoblja naziva predpojmovnim

Mišljenje koje je u ranom djetinjstvu najprilagođenije stvarnosti jest intuitivno mišljenje (od 4 - 7 godina). Piaget smatra da intuicija predstavlja najviši oblik ravnoteže do kojeg dosiže mišljenje svojstveno ranom djetinjstvu.

Između simboličkog (predpojmovnog) i intuitivnog mišljenja razvija se tipična misao malog djeteta, čije su karakteristike:

• centriranje - nesposobnost da se u svijesti zadrže promjene dvije dimenzije istovremeno
• finalizam - dijete teži da ispita razlog postojanju stvari - pita ''zašto''
• animizam - težnja djeteta da shvaća stvari kao žive i kao da imaju namjere
• artificijalizam - vjerovanje da su ljudi sagradili stvari ili da je Bog konstruirao stvari na isti način na koji to čine ljudi.

Dijete ovog razdoblja o svemu rasuđuje samo sa svog stajališta i prema svojim mjerilima, mišljenje se ne odvija prema zakonima logike, već izvire samo iz dječjih želja.

3) Razdoblje konkretnih operacija (od sedme do jedanaeste godine)

U ovom razdoblju dijete počinje misliti sustavno i logički o konkretnim pojavama, ali još nije u stanju baratati apstrakcijama. Ono grupira predmete prema zajedničkim obilježjima (klasificira), broji, a razna zbivanja počinje objašnjavati uzročno - posljedično.

Spoznaja o postojanosti predmeta sada ima druga svojstva: dijete je naučilo da količina, težina, obujam ili broj predmeta ostaje isti, bez obzira na to kako se mijenja njihov poredak, razmještaj ili vanjski izgled.

U razumijevanju stvarnosti dijete se može uživjeti i u gledišta drugih ljudi, što je izuzetno važno za proces socijalizacije. Također je u stanju uspoređivati svoje zaključke i rješenja sa tuđima i tako ih provjeravati.

4) Razdoblje formalnih operacija (od jedanaeste do petnaeste godine)

Ovo razdoblje karakterizira sposobnost mišljenja izvan konkretne stvarnosti, to je razdoblje logičnog razmišljanja bez ograničenja.

Dijete je sposobno stvarati i provjeravati hipoteze, razmišljati o odnosima i pojmovima drugog reda, uzimati u obzir verbalno djelovanje i propozicije, razmišljati o svom vlastitom mišljenju, jer je postalo svjesno svog vlastitog misaonog procesa.

Potpuno je sposobno razumjeti i uzimati u obzir simbolične apstrakcije u algebri, upotrebljavati metafore u literaturi. Dijete ovog razdoblja se često uključuje u spontana objašnjenja o filozofiji, religiji i moralu jer operira apstraktnim pojmovima kao što su npr. pravda, sloboda.

Kvocijent inteligencije i spoznajni razvoj osoba s MR

Istraživanja o razvoju spoznajnih sposobnosti (odnosno inteligencije) osoba s MR rađena su sa svrhom provjeravanja konstantnosti kvocijenta inteligencije u funkciji kronološke dobi, te porasta mentalne dobi također u zavisnosti od njihove kronološke (starosne) dobi.

Ispitivanja koja se bave provjerom stabilnosti kvocijenta inteligencije osoba s MR pokazala su da je kvocijent to stabilniji, što je niži stupanj kognitivnog funkcioniranja ispitanika. Pokazalo se i da je povezanost između dva mjerenja to manja što je razmak između mjerenja veći , ali je ta povezanost još uvijek viša nego kod osoba prosječne inteligencije.

Rezultati brojnih istraživanja su pokazali da izmjerena inteligencija djece sa Down syndromom ima malu prediktivnu (prognostičku) valjanost i pada u prosjeku za 30 do 40 bodova u prvih 6 godina života. Razlozi za pad, čije vrijednosti značajno variraju među djecom, nisu u potpunosti poznati. Neka objašnjenja postoje:

1. stvarna regresija u razvoju
2. statistički artefakt u testovima koji su primjenjivani kroz djetinjstvo, koji mogu mjeriti samo ograničeni repertoar ponašanja
3. nedostaci u interakcijskim procesima između roditelja i djeteta
4. neprimjerene metode učenja koje ne odgovaraju dječjem potencijalu za učenje.

Nestabilnost kvocijenta tijekom vremena može biti rezultat ''prekasnog početka i preranog završetka'' rehabilitacijskih ili edukacijskih procesa i vraćanja djece u istu deprivirajuću sredinu koja je vjerojatno u samom početku usporila njihov intelektualni rast. Kada se preoblikuje obiteljska sredina i obogati se iskustvo u školskom razdoblju, napredak je veći i utjecaj tretmana duže traje.

U skladu s tim rezultatima su i nalazi dobiveni u istraživanjima provedenim u našoj zemlji. (Paver, Teodorović, 1984, Sekušak-Galešev, 1994.)

Govor

Od posebnog je značaja, znajući važnost jezika u razvojnom procesu, značajno zaostajanje u razvoju govora kod osoba s MR. Istraživanja govornog razvoja pokazala su da djeca s MR imaju specifični deficit u učenju jezika u usporedbi s djecom prosječnog razvoja, izjednačenom po mentalnoj dobi, te da ekspresivne govorne vještine (izgovor, bogatstvo rječnika) zaostaju za razumijevanjem govora. Neki autori smatraju da ovo zaostajanje nastaje uslijed nedostataka u vještinama vokalne imitacije u uslijed deficita u slušnim procesima.

U usporedbi sa djecom bez teškoća u razvoju sve osobe s MR izjednačene po mentalnoj dobi, bez obzira na etiologiju, imaju siromašan rječnik, a ni one riječi koje znaju ne koriste dovoljno. Ova karakteristika je povezana sa inteligencijom, tj. što je veća intelektualna sposobnost osobe, bogatiji joj je rječnik.

Percepcija

Percipiranje je psihički proces kojim zahvaćamo predmete i pojave vanjskog svijeta u cjelini, na osnovu informacija iz senzornih organa (osjeta). Percepcija čini jedan od temelja naše spoznaje, zato je važno znati postoje li neke posebnosti percipiranja kod osoba s MR u odnosu na prosječnu populaciju izjednačenih po mentalnoj dobi.

Razlike u odnosu na populaciju bez teškoća istraživale su se u odnosu na:

• brzinu prepoznavanja određenog perceptivnog sklopa, npr. slike - podražaj mora dugo djelovati da bi ga osobe s MR mogle percipirati; ako podražaj treba prepoznati odmah, biti će manje grešaka; što je manje intelektualno oštećenje i što je veća starosna dob, točnost prepoznavanja je veća.
• konstantnost percipiranja oblika i veličine - kod osoba s MR svjesnost o tome da predmeti zadržavaju svoj oblik i veličinu bez obzira na kut iz kojeg se gleda, udaljenost i sl., ovisi o starosnoj dobi - što je osoba starija, što ima bogatije iskustvo, manje su greške.
• diskriminacija (razlikovanje) boja - osobe s MR slabije razlikuju boje od osoba prosječne populacije.
• razlikovanje figure i osnove - poteškoće su mnogo češće kod svih osoba s MR nego kod prosječne populacije, dok se kod osoba s MR i oštećenjem mozga poteškoće javljaju u 80% slučajeva.

Pamćenje

Pamćenje je takva psihička pojava kojana doživljajnom ili subjektivnom planu uključuje procese usvajanja ili memoriranja i zadržavanja ili retencije različitih sadržaja, dok se na vanjskom ili ponašajnom planu očituje u ponavljanju ili reprodukciji tih sadržaja kao i njihovu prepoznavanju ili rekogniciji. Istraživanja na području MR bavila su se u velikoj mjeri komponentama pamćenja (osjetno ili senzorno pamćenje, kratkotrajno i dugotrajno pamćenje). Mišljenja o razlikama u odnosu na prosječnu populaciju su podijeljena u odnosu na senzorno i dugotrajno pamćenje (neki autori smatraju da značajne razlike ne postoje, dok većina autora smatra da su osobe sa MR slabije u tim komponentama.

Sva istraživanja kratkotrajnog pamćenja pokazala su da su osobe sa MR, značajno slabije u toj sposobnosti u odnosu na prosječnu populaciju. Smanjeni kapacitet kratkotrajnog pamćenja ima značajne posljedice, koje se ne očituju samo kao značajno smanjen broj informacija koje osobe s MR mogu pohraniti u dugotrajnom pamćenju, već je znatno manja i uspješnost analize i sinteze informacija koje osoba prima u određenom trenutku.

Rezultati istraživanja kratkotrajnog pamćenja pokazali su da je moguće sistematskim podučavanjem naučiti ispitanike da u zadacima pamćenja koriste različite strategije zapamćivanja. Najčešće korištene strategije su:

• ponavljanje; 
• organiziranje (svrstavanje u kategorije i grupiranje, te otkrivanje redundance);
• korištenje medijatora (verbalnih i vizualnih).

Pokazalo se da je podučavanje različitim strategijama poboljšalo zapamćivanje kod osoba s MR, ali da je generalizacija, transfer i samostalnost u korištenju navedenih strategija vrlo mala.

Landesman i Ramey iznose zanimljive rezultate u odnosu na korištenje strategija. Oni smatraju da djecu s MR treba djelotvorno poučavati kako misliti (npr. opće strategije rješavanja problema i razvijanje sposobnosti samopraćenja). Programi u kojima se postupno nadograđuju specifične sposobnosti što često uključuje mnogo ponavljanja i visoku razinu neposredno pozitivnih iskustava, mogu kratkoročno dati dobre rezultate, no ne pokazuju se dobrima u prijenosu na nove situacije i uvjete. Istraživanja u području metakognicije, metapamćenja i djelotvornih nastavnih metoda, pokazuju da je poučavanje djece o strategijama rješavanja problema uspješnije u postignuću pozitivnih promjena dječjeg kognitivnog ponašanja. Važna posljedica takvog pristupa je bolja slika o sebi koju dijete stječe, jer počinje pripisivati uspješnost i neuspješnost u učenju pravilnom primjenjivanju strategija, a ne svojoj nedovoljnoj sposobnosti ili inteligenciji.

Pažnja

Za podučavanje bilo kojem sadržaju djece i adolescenata sa MR posebno su važne spoznaje o kontrolnim procesima, posebice pažnji, jer se upravo na njih može djelovati tijekom odgoja, obrazovanja i rehabilitacije. Aspekti pažnje koji se  najviše istražuju su: navikavanje ili habitacija (nije kontrolni proces); selektivna pažnja; koncentracija.

Navikavanje je proces u tijeku kojeg osoba obraća sve manje pažnje na pojedine podražaje, jer dolazi do zasićenja. Ispitivanja su pokazala da se navikavanje na poznati sklop podražaja manifestira znatno kasnije kod djece s MR nego kod kontrolnog uzorka prosječne djece.

Rezultati ispitivanja selektivne pažnje (usmjeravanje pažnje na one osobine predmeta, pojava i osoba koje su bitne) pokazuju da se kod osoba s MR ta sposobnost razvija sporije, pa čak i kad su izjednačeni po mentalnoj dobi sa ispitanicima prosječne inteligencije.

Jedan od aspekata selektivne pažnje je slučajno, incidentalno pamćenje. Istraživanja su pokazala da je ono povezano s inteligencijom. Utvrdilo se također da upamćivanje slučajnih informacija, kada je količina informacija koje dijete treba upamtiti veća od kapaciteta njegova pamćenja, ide na uštrb glavnih informacija.

Dok kod djece kod koje spoznajni razvoj teče normalno, u funkciji dobi dijete sve više pamti glavne informacije, a sporedne ne uzima u obzir, dotle u djece s MR do takvih promjena ne dolazi. Oni ne samo da ne odabiru valjano ono što treba upamtiti, nego ni u problemnim situacijama kada bi im ono što su slučajno upamtili moglo pomoći da riješe zadatak, takve slučajno upamćene informacije ne koriste, osim ako ih eksperimentator u tome detaljno ne uvježba.

Koncentracija je sposobnost da se duži vremenski period bez prekida usmjeri pažnja na zadatak. Istraživanja su pokazala da osobe s MR, bez obzira na etiologiju, imaju podjednako velike teškoće u održavanju koncentracije, a kao skupina značajno su slabiji od ispitanika prosječnog razvoja. Istraživanja u kojima se nastojala povećati koncentracija osoba s MR pokazala su da je to moguće učiniti korištenjem različitih postupaka modifikacije ponašanja, ali je upitna generalizacija takvog novog ponašanja.

Moralni razvoj

U interakciji sa drugim ljudima prihvaćeni smo ako reagiramo sukladno moralnim zakonima u određenom društvu. Moralno ponašanje očekujemo i od adolescenata sa MR jer obzirom na njihovu dob, smatramo da su za to sposobni. No o čemu moralni razvoj ovisi?

Prema kognitivističko-razvojnom modelu (Piaget, Kolberg)

• kognitivni razvoj temelj je moralnog razvoja
• moralno postupanje može se objasniti tek kad se upoznaju sposobnosti rasuđivanja i znanje o moralu općenito
• postoji jasna veza između moralnog rasuđivanja i znanje o moralu općenito
• postoji jasna veza između moralnog rasuđivanja i moralnog postupanja
• moralni razvoj teče kroz nekoliko odvojenih faza
• bolje razvijene opće kognitivne sposobnosti pretpostavka su zrelijeg moralnog ponašanja

Faze moralnog razvoja:

I faza: 2 - 4 godine (teža MR) - ne shvaća što je moralnost; igraju se igre koje nemaju formalna pravila iako se uvode ograničenja koja su dio igre

II faza: 5 - 7 godina (umjerena MR): moralni realizam: poštivanje unaprijed dogovorenih pravila koja su nametnuta izvana, od autoriteta (roditelja ili drugih starijih osoba ili sposobnijih vršnjaka), smatraju se nepromjenjivima, ne preispituje se njihov smisao ili ispravnost.

Osobine djece (osoba) u ovoj fazi:

·         objektivna odgovornost: pri procjeni moralnih situacija u obzir se uzimaju jedino objektivne, fizičke posljedice nekog događaja - u moralnim dilemama postupke koji uzrokuju veću štetu smatraju moralno lošijima nezavisno o motivima i namjerama (Ivan je zločestiji od Petra jer je jače zaprljao stolnjak, iako je Petar u stvari neposlušan, a Ivan je htio pomoći)

·         bezuvjetna pravda: svako kršenje pravila mora biti kažnjeno (ako sam danas nešto razbio, a sutra sam izgubio loptu, to je kazna)

III faza: 8 -11 godina (laka MR): moralni relativizam: moralnost poštivanja nekog pravila procjenjuje se obzirom na različite situacijske činitelje; počinje se shvaćati da su pravila rezultat dogovora među ljudima kako bi jedni drugima pomogli ili se zaštitili, pravila se mogu prilagoditi; pri procjeni moralnosti nekog postupka motivi ili namjere postaju jednako važni kao ishod.

Prema Piagetu, moralnim i spoznajnim razvojem upravljaju unutrašnji i okolinski činitelji:

• unutrašnji - razvoj kognitivnih sposobnosti (odmicanje od egocentrizma, razmatranje više podataka, različiti kutevi gledanja )
• okolinski - iskustva s drugim ljudima imaju važnu ulogu pri prelasku iz jedne faze u drugu (dok su mala, djeca uče da pravila određuju roditelji i žele im udovoljiti, kasnije vršnjaci - pregovaranje, kompromis, uvažavanje tuđeg mišljenja)

Teorije socijalnog učenja (Bandura)

Prema ovoj teoriji, društvena ponašanja koja se povezuju s moralnim razvojem uče se i održavaju pomoću istih pravila koja upravljaju većinom ostalih postupaka. Razvoj kognitivnih sposobnosti utječe na moralni razvoj, ali i ističe se uloga okolinskih činitelja: potkrepljenje, kazna, učenje opažanjem - imitacija i učenje prema modelu.

Moralni postupci se razvijaju u svake osobe zasebno, zavisno najviše o socijalnoj okolini i osobnim iskustvima.

Teoritačari socijalnog učenja vjeruju da su moralno rasuđivanje i moralno ponašanje najčešće odvojeni procesi na koje utječu različiti činitelji - stoga se ne očekuje dosljednost u dječjem moralnom ponašanju ili podudarnost između znanja i ponašanja.

Utjecaj okoline i socijalne vještine

Utjecaj okoline

Istraživanja su pokazala da okolina manje potiče razvoj djeteta što je teža MR. Nepovoljni okolinski uvjeti posebno su izraženi pri smještaju u instituciju, ali isto tako i u obiteljima slabijeg socijalno - ekonomskog statusa.

U takvoj okolini se ne ohrabruju napori djeteta da razvije njemu primjerene, alternativne modele ponašanja, a kad ih dijete i razvije, može se deisti da nisu nagrađeni. Ako dijete kontinuirano nema mogućnosti da utječe na okolinu, da je mijenja, izloženo je riziku da zbog okolinskih uvjeta ne napreduje u skladu sa potencijalnim sposobnostima. Iako takve posljedice vrijede i za djecu bez teškoća, kod djece s MR one su još ozbiljnije, jer su ona osjetljivija na rizike nepovoljne okoline.

Negativni utjecaj okoline očituje se i kroz stigmatizaciju i kroz rutinske postupke i predrasude na što su osobe s MR vrlo osjetljive, a o čemu izvještavaju osobe s lakom i umjerenom MR. Za mnoge takav odnos vrlo loše utječe na njihovo samopoštovanje i dovodi do razvoja bespomoćnosti, dok kod drugih dolazi do negiranja bilo kakvog oštećenja. Dolazi i do teškoća u interpersonalnim odnosima, a razvija se i osjećaj nemogućnosti kontrole vlastite okoline.

Socijalne vještine

Socijalne vještine su, kako pokazuju istraživanja i kod djece i kod odraslih osoba s MR, nedostatno razvijene i u velikoj mjeri variraju, što se ne može uvijek pripisati samo kognitivnim ograničenjima. Socijabilnost, odnosno emocionalno uključivanje i razumijevanje u odnosu s drugim ljudima povezani su sa uspješnim socijalnim razvojem uključujući odnose sa vršnjacima i odraslim ljudima. Ono ovisi u velikoj mjeri od sposobnosti razlikovanja, prepoznavanja emocija i emocionalnom odgovoru, čiji razvoj počinje vrlo rano u djetinjstvu. I djeca i odrasle osobe s MR slabije prepoznaju emocije na osnovu facijalne ekspresije. Kod djece se najčešće pokazalo da te sposobnosti ovise o sazrijevanju, o razvojnoj dobi, dok su odrasle osobe s MR slabije bez obzira na količinu iskustva koje imaju promatrajući emocije drugih, čak i kad su po kognitivnim sposobnostima izjednačene s osobama bez teškoća.

Kada se u skladu s kognitivnim razvojem odvija emocionalni i socijalni razvoj, tada u povoljnoj okolini, koja je adaptirana na potrebe djeteta, dijete pokazuje očekivano, adaptirano ponašanje obzirom na svoj intelektualni potencijal. U slučajevima kada emocionalni i socijalni razvoj zaostaju za kognitivnim, dolazi do problema u ponašanju djeteta, čak i u okolini koja je naizgled adaptirana potrebama djeteta. Na osnovu kliničkih ispitivanja utvrđeno je da je u oko 1/3 ispitane djece s MR emocionalni razvoj niži od kognitivnog.

Karakteristike MR