Home | kvizzzzzzzzz | logo,somato,oligo i tiflo | kohlearni implantat(CI) | S V J E Z E | zanimljive slike,intervjui.... | slike (uglavnom anatomija uha) | surdoaudiologija | knjiga ''zalbi'' i Forum | linkovi | neke informacije o mojoj malenkosti | vijesti | o velikim ljudima | ostecenja sluha | kontakt

dobrodosli na site surdoaudiologije

logo,somato,oligo i tiflo

dobrodosli

Definicija mentalne retardacije

Prema najnovijem pristupu Američkog udruženja za mentalnu retardaciju (Luckasson i sur. AAMD 2002), mentalna retardacija se definira kao snižena sposobnost kojoj su svojstvena značajna ograničenja  u intelektualnom funkcioniranjuu adaptivnom ponašanju, izražena u pojmovnim, socijalnim i praktičnim adaptivnim vještinama.  Nastaje prije 18. godine.

Intelektualno funkcioniranje odnosi se na inteligenciju - generalnu mentalnu sposobnost koja uključuje rasuđivanje, mišljenje, zaključivanje, planiranje, rješavanje problema, apstraktno mišljenje, razumijevanje kompleksnih ideja, brzo učenje i učenje kroz iskustvo. Danas se još uvijek značajna ograničenja u intelektualnom funkcioniranju najbolje prikazuju pomoću QI (kvocijenta inteligencije koji odstupa od približno dvije standardne devijacije od aritmetičke sredine (QI manji od 70 ili 75).

Adaptivno ponašanje je skup pojmovnih, socijalnih i praktičnih vještina koje je osoba naučila u svrhu funkcioniranja u svakidašnjem životu. Ograničenja u adaptivnom ponašanju utječu na tipična, uobičajena, a ne najbolja ponašanja u svakodnevnom životu i sposobnosti snalaženja u životnim promjenama i zahtjevima okoline. Značajno ograničenje je mjera adaptivnog ponašanja koja odstupa za dvije standardne devijacije od aritmetičke sredine na mjernom instrumentu ili samo jedne komponente (pojmovne...) ili sve tri. Područja adaptivnog ponašanja su: komunikacija, briga o sebi, stanovanje, snalaženje u okolini, samousmjeravanje, zdravlje, sigurnost, slobodno vrijeme, rad, funkcionalna akademska znanja.

Snižena sposobnost - da li su i koliko sposobnosti snižene promatra se u skladu sa cjelovitim životom osobe i potrebom za individualiziranom potporom, ne izolirano. Taj termin uključuje i oštećenje samo po sebi i mogućnosti koje osigurava ili ne socijalna okolina (ograničena aktivnost i prepreke sudjelovanju).

Model i intenzitet potrebne podrške određuje se individualno prema karakteristikama svakog pojedinca kako bi uspješno funkcionirao u svojoj socijalnoj sredini.

Modeli podrške su:

·         Povremena - kratkotrajna pomoć u situaciji promjene životnih okolnosti

·         Ograničena - vremenski ograničena, ali ne i sporadična

·         Opsežna - redovita u određenim situacijama i vremenski neograničena

·         Sveobuhvatna podrška - potrebna je trajno u velikoj mjeri i u svim situacijama u toku života.

 


Faktori koji utječu na razvoj sposobnosti

1) Osnovna (bazična) sigurnost

Prema Eriksonu, svaka osoba ima potrebu za sigurnošću, na osnovu koje izgrađuje samopovjerenje i samopoštovanje. Osnovna sigurnost se formira na dva načina:

·         osnovno povjerenje, bazirano na pozitivnom životnom iskustvu

·         osnovno nepovjerenje, bazirano na negativnom životnom iskustvu.

Osnovno povjerenje gradi se od pozitivnog iskustva sa sobom i drugima, u ljubaznoj, zadovoljnoj okolini, prihvaćanje sebe u cjelini, odsutnošću bolesti, odsutnošću ozbiljnih napetosti kod nama važnih osoba, dobroj njezi, dobroj interakciji  i komunikaciji sa okolinom.

Osnovno nepovjerenje gradi se od suprotnog  iskustva.

Osobe s MR,  češće su izložene negativnom iskustvu, te u većoj mjeri razvijaju osnovno nepovjerenje. Zbog toga su često preplavljene starhom pred novim osobama i situacijama, razvijaju različite neadekvatne oblike ponašanja i ne napreduju u skladu sa svojim potencijalima. 

Spoznaje o razvijanju osnovne sigurnosti omogućuju organiziranje života i rada osoba s MR u smislu stjecanja pozitivnih iskustava, kako bi se kompenziralo već razvijeno osnovno nepovjerenje.

2) Privrženost ( attachment )

 Privrženost označava snažnu emocionalnu vezanost za važnu osobu, a počinje se razvijati od prvih dana života djeteta. Za dijete je važno da postoji jedna, ili mali broj osoba koje su kontinuirano prisutne tijekom odrastanja. Isti faktori koji djeluju na uspostavljanje osnovnog povjerenja djeluju i na stvarnje sigurne privrženosti. Privržena djeca sigurnija su u komunikaciji, stvaraju dublje kontakte, imaju jače samopouzdanje i sposobna su za suočavanje sa snažnijim frustracijama.

Djeca koja su nesigurna u privrženosti mogu to ispoljavati u dva oblika:

·         strah i izbjegavanje privrženosti

·         strah i odbijanje privrženosti

Ona više plaču i u ophođenju s njima treba  više umješnosti.

Osobe s MR imaju iste potrebe za privrženošću. Neovisno o uzrastu, svaka osoba ima potrebu za uspostavljenjem sigurne privrženosti sa jednom osobom. Često se to ne može ostvariti u situaciji skrbi za osobe s MR, polazeći već i od diskontinuiteta odnosa sa osobama koje o njima skrbe. Takva situacija je posebno nepovoljna u institucijama gdje je velika promjena zaposlenika i cijeli tim brine o klijentu. U takvim situacijama javlja se strah i neadekvatni oblici privženosti ( povlačenje u sebe, usamljenost, površni kontakti, zatvorenost za intimnost i dublje kontakte).

3) Temperament

Temparement je komponenta ličnosti koja se može prepoznati već od prvih dana života djeteta. On opisuje ponašajni stil, odnosno emocionalnu ekspresivnost i spremnost na odgovore na podražaje.

U interakciji dijete - roditelj (skrbnik) tijekom odrastanja djetetova uloga je pod snažnim utjecajem njegovog temperamenta. Skrbnici (majka) često reagiraju pozitivnije prema djeci koja jedu i spavaju dobro, manje plaču, nisu zlovoljna, ne razljute se lako i lako se prilagođavaju novoj situaciji. Prema djeci koja često plaču, ne dopuštaju da ih se nosi i grli, imaju problema s hranjenjem i spavanjem, skrbnici (majka), često razvijaju drugačiji odnos, sa čestim frustracijama, što opet dovodi do uspostavljanja različitih interakcijskih obrazaca između skrbnika i djeteta. Rani razvoj djeteta s MR često je obilježen (ne uvijek) frustracijama u interakciji majka - dijete upravo zbog osobitosti temperamenta djeteta sa kojima se roditelji (skrbnici) teško nose. Upoznavanje dječjih osobina  i podrška roditeljima i drugim skrbnicima u ranom razvojnom periodu, tijekom cijelog odrastanja, a posebno u doba adolescencije kada su fiziološke promjene u djeteta burne, može prevenirati učvršćivanje neodgovarajućih interakcijskih obrazaca i omogućiti optimalniji razvoj sposobnosti.

 

Navedeni faktori razvoja osoba s MR pokazali su koliko je važno odrastanje i život u sredini koja može prepoznati potrebe i potencijale i s uvažavanjem se odnositi prema osobama s MR u njihovoj jedinstvenosti kao osoba, a ne grupe, klase ili kategorije. Takva sredina sigurno nije institucija. Institucionalizacija nosi sa sobom mnoge negativne aspekte. Institucije mogu biti moderne, materijalno dobro pokrivene, ali oduzimaju osobi privatnost i jedinstvenost te onemogućuju ostvarivanje većine navedenih preduvjeta optimalnog razvoja.

 


Spoznajne sposobnosti adolescenata s MR

Prema općeprihvaćenoj Piagetovoj teoriji kognitivnog razvoja, djeca s MR prolaze iste razvojne faze i istim redoslijedom kao dijete bez teškoća, samo što razdoblja duže traju, postoji teškoća pri prijelazu iz jedne faze u drugu, a razvoj završava na nižoj razini kronološke dobi.

Prema istraživanjima B.Inhelder o primjeni na području MR, svaki stupanj MR odgovara određenom periodu razvoja, odnosno razvojnoj dobi. Kod ovog pristupa ne smije se pojednostavljeno koristiti pojam razvojne dobi,  jer iako on može pomoći u okvirnom razumijevanju kognitivnih sposobnosti, kronološka dob osobe s MR i njeno životno iskustvo mijenjaju odnos prema okolini i samome sebi, te mogu dovesti do stvaranja novih psihičkih kvaliteta koje ne bismo očekivali kod djeteta bez teškoća iste razvojne, ali niže kronološke dobi.

Piaget razlikuje četiri glavna razdoblja (etape) spoznajnog (intelektualnog) razvoja. Te etape (razdoblja) nižu se u nepromijenjivom redoslijedu, dok se vrijeme i uzrast na kome se javljaju i završavaju, mogu mijenjati. Koji nivo razvoja će dijete dostići ovosi o sazrijevanju nervnog sistema, djetetovom iskustvu o fizičkim objektima i od njegove socijalne interakcije. Istraživanja su pokazala da mentalna dob raste linearno između pete i šesnaeste godine, a porast je to brži što je stupanj retardacije lakši. Kod osoba sa težom i teškom MR prije se postiže plato nego kod osoba sa umjerenom i lakom MR, kod koji mentalna dob raste i do četrdesete godine. Nakon šezdesete godine kod svih stupnjeva MR zapaža se opadanje mentalne dobi.

Kako linearan rast mentalne dobi završava oko šesnaeste godine, B. Inhelder je predložila klasifikacijski sistem za odrasle osobe s MR ( od oko šesnaeste godine starosti na dalje ) obzirom na fazu kognitivnog razvoja koji su dostigli. Po tom sistemu odrasle osobe s teškom MR  zaustavile su se na nivou senzomotoričke inteligencije, odrasle osobe s težom na prijelazu su sa senzomotoričkog perioda u predoperacijski i u fazi su simboličkog mišljenja, sa umjerenom MR ne mogu prijeći predoperacijski period; odrasle osobe s lakom MR funkcioniraju u okviru razdoblja konkretnih operacija, dok su odrasle osobe s graničnom inteligencijom sposobne koristiti samo jednostavnije oblike formalnih operacija.

Obzirom na razvojnu dob, ta klasifikacija se ovako primjenjuje:

Razvojna dob

Stupanj mentalne retardacije

0 - 18 mjeseci

Teška mentalna retardacija

18 mjeseci - 4 godine

Teža mentalna retardacija

4 godine - 7 godina

Umjerena mentalna retardacija

7 godina - 12 godina

Laka mentalna retardacija

Svaki razvojni stupanj pretpostavlja karakteristično snalaženje u novim situacijama, odnosno spoznajno funkcioniranje:

1) Razdoblje senzomotoričke ili praktične inteligencije (od rođenja do druge godine života )

Tijekom senzomotoričkog razdoblja, koje počinje rođenjem djeteta, a završava pojavom govora, odvija se izuzetni mentalni razvoj. Piaget ga je podijelio u šest manje ili više odvojenih etapa koje se nižu određenim redoslijedom, a svaka je uvjet za pojavu naredne etape. Za svaku etapu je moguće vezati određeni uzrast, ali se tijekom razvoja pokazuju individualne razlike.

Tijekom tih šest etapa dijete u sebi razvija shemu o postojanosti predmeta i bića ( spoznaja da oni postoje i onda kada ih ono ne gleda niti ih bilo kako drukčije osjeća), počinje kontrolirati položaj svog tijela u prostoru, razvija sheme uzročnosti i vremena.

U prvoj etapi senzomotoričkog razvoja (0 - 1 mjesec), mentalni život novorođenčeta svodi se na refleksne aktivnosti, kao što su plakanje, sisanje, micanje jezika, gutanje, pokretanje tijela. Ovaj je period, smatra Piaget, od neobične važnosti; u njemu su začeci inteligencije, koja se razvija u funkciji adaptacije refleksa na vanjsku okolinu.

Ova raznolika refleksna vježbanja usložnjavaju se u drugoj etapi senzomotoričkog razvoja (primarne cirkularne reakcije; 1 - 4 mjeseca), uklapajući se u organizirane opažaje i navike. Dijete je sposobno mijenjati svoje pokrete prilagođujući se okolini (dijete grabi, dira, sluša, gleda). U ovoj etapi započinje odvajanje asimilacije od akomodacije.

Te prve razvojne faze, odnosno početak svijesti, obilježene su nesvjesnim i potpunim egocentrizmom, odnosno ne postoji nikakvo razlikovanje između ''ja'' i vanjskog svijeta.

Treća etapa senzomotoričkog razvoja (4 - 8 mjeseci) je posebno značajna za kasniji razvoj. Dijete ponavlja određene motorne akcije (radnje) koje dovode do, za njega zanimljivih, promjena u okolini (npr. dijete počinje tresti zvečku i nastavlja je tresti da bi zvuk što dulje potrajao). Tu počinje istraživanje vanjskog svijeta, počinje razvoj senzomotoričke ili praktične inteligencije.

Četvrta etapa senzomotoričkog razvoja (8 - 12 mjeseci) je razdoblje u kojem djeca shvaćaju da objekt kojeg više ne vide i dalje postoji. Time pokazuju ono što je poznato pod nazivom pojam o postojanosti predmeta. Razvijenost tog pojma preduvjet je za razvoj simboličkog mišljenja, odnosno za razvoj govora.

Peta etapa - tercijarne cirkularne reakcije i otkrivanje novih sredstava aktivnim istraživanjem (12 - 18 mjeseci) obilježena je sve uspješnijim istraživanjem svojstvava novih predmeta. Problem se rješava metodom pokušaja i pogrešaka (dijete povlači konopac koji je privezan za željeni predmet da bi ga dohvatilo).

Šesta etapa - pronalaženje novih sredstava putem mentalne kombinacije (18 - 24 mjeseci) predstavlja završetak senzomotoričkog razdoblja, koji je obilježen razvojem mentalnih operacija. Dijete se počinje ponašati tako da, umjesto da kao do tada stupa u neposrednu akciju, razmišlja prije samog djelovanja (sposobno je predvidjeti budući položaj predmeta prije nego ga se pomakne, umjesto otkrivanja rješenja problema kad je predmet već pomaknut). Glavno sredstvo mentalnih operacija je simboličko predstavljanje, koje je u ovom razdoblju još uvijek neverbalno, bazirano na percepciji i motorici.

Prema Piagetu, dva glavna obilježja simboličkog predstavljanja koja se ne služe jezikom su simbolička igra i odložena imitacija.

U simboličkoj igri dijete koristi geste i zamišljanje dočaravajući neki ''kao da'' događaj koji trenutno ne postoji.

Odložena imitacija je sposobnost gestovnog oponašanja ili zamišljanja događaja koji su se već desili i završili.

Postizanje šeste etape senzomotoričkog mišljenja i promjene koje se javljaju na prijelazu u predoperacijsko razdoblje, jedan je od najvažnijih preokreta u dječjem razvoju mišljenja.

2) Predoperacionalno razdoblje - drugo razdoblje ranog djetinjstva (od ruge do sedme godine)

Ovo razdoblje počinje simboličkim ili predpojmovnim mišljenjem (1,5 - 4 godine) koje je svoj razvoj započelo krajem senzomotoričke etape. Za razvoj mišljenja u ovom razdoblju svojstveno je dominantno korištenje predodžbi (unutarnje predstavljanje stvarnosti, što se razvija u jeziku i simboličkoj igri). Dijete izmišlja svoje simbole, a verbalne oznake  koje uči na pola su puta između individualnog i općeg. Stoga Piaget mišljenje ovog razdoblja naziva predpojmovnim

Mišljenje koje je u ranom djetinjstvu najprilagođenije stvarnosti jest intuitivno mišljenje (od 4 - 7 godina). Piaget smatra da intuicija predstavlja najviši oblik ravnoteže do kojeg dosiže mišljenje svojstveno ranom djetinjstvu.

Između simboličkog (predpojmovnog) i intuitivnog mišljenja razvija se tipična misao malog djeteta, čije su karakteristike:

  • centriranje - nesposobnost da se u svijesti zadrže promjene dvije dimenzije istovremeno
  • finalizam - dijete teži da ispita razlog postojanju stvari - pita ''zašto''
  • animizam - težnja djeteta da shvaća stvari kao žive i kao da imaju namjere
  • artificijalizam - vjerovanje da su ljudi sagradili stvari ili da je Bog konstruirao stvari na isti način na koji to čine ljudi.

Dijete ovog razdoblja o svemu rasuđuje samo sa svog stajališta i prema svojim mjerilima, mišljenje se ne odvija prema zakonima logike, već izvire samo iz dječjih želja.

3) Razdoblje konkretnih operacija (od sedme do jedanaeste godine)

U ovom razdoblju dijete počinje misliti sustavno i logički o konkretnim pojavama, ali još nije u stanju baratati apstrakcijama. Ono grupira predmete prema zajedničkim obilježjima (klasificira), broji, a razna zbivanja počinje objašnjavati uzročno - posljedično.

Spoznaja o postojanosti predmeta sada ima druga svojstva: dijete je naučilo da količina, težina, obujam ili broj predmeta ostaje isti, bez obzira na to kako se mijenja njihov poredak, razmještaj ili vanjski izgled.

U razumijevanju stvarnosti dijete se može uživjeti i u gledišta drugih ljudi, što je izuzetno važno za proces socijalizacije. Također je u stanju uspoređivati svoje zaključke i rješenja sa tuđima i tako ih provjeravati.

4) Razdoblje formalnih operacija (od jedanaeste do petnaeste godine)

Ovo razdoblje karakterizira sposobnost mišljenja izvan konkretne stvarnosti, to je razdoblje logičnog razmišljanja bez ograničenja.

Dijete je sposobno stvarati i provjeravati hipoteze, razmišljati o odnosima i pojmovima drugog reda, uzimati u obzir verbalno djelovanje i propozicije, razmišljati o svom vlastitom mišljenju, jer je postalo svjesno svog vlastitog misaonog procesa.

Potpuno je sposobno razumjeti i uzimati u obzir simbolične apstrakcije u algebri, upotrebljavati metafore u literaturi. Dijete ovog razdoblja se često uključuje u spontana objašnjenja o filozofiji, religiji i moralu jer operira apstraktnim pojmovima kao što su npr. pravda, sloboda.

 


Kvocijent inteligencije i spoznajni razvoj osoba s MR

Istraživanja o razvoju spoznajnih sposobnosti (odnosno inteligencije) osoba s MR rađena su sa svrhom provjeravanja konstantnosti kvocijenta inteligencije u funkciji kronološke dobi, te porasta mentalne dobi također u zavisnosti od njihove kronološke (starosne) dobi.

Ispitivanja koja se bave provjerom stabilnosti kvocijenta inteligencije osoba s MR pokazala su da je kvocijent to stabilniji, što je niži stupanj kognitivnog funkcioniranja ispitanika. Pokazalo se i da je povezanost između dva mjerenja to manja što je razmak između mjerenja veći , ali je ta povezanost još uvijek viša nego kod osoba prosječne inteligencije.

Rezultati brojnih istraživanja su pokazali da izmjerena inteligencija djece sa Down syndromom ima malu prediktivnu (prognostičku) valjanost i pada u prosjeku za 30 do 40 bodova u prvih 6 godina života. Razlozi za pad, čije vrijednosti značajno variraju među djecom, nisu u potpunosti poznati. Neka objašnjenja postoje:

  1. stvarna regresija u razvoju
  2. statistički artefakt u testovima koji su primjenjivani kroz djetinjstvo, koji mogu mjeriti samo ograničeni repertoar ponašanja
  3. nedostaci u interakcijskim procesima između roditelja i djeteta
  4. neprimjerene metode učenja koje ne odgovaraju dječjem potencijalu za učenje.

Nestabilnost kvocijenta tijekom vremena može biti rezultat ''prekasnog početka i preranog završetka'' rehabilitacijskih ili edukacijskih procesa i vraćanja djece u istu deprivirajuću sredinu koja je vjerojatno u samom početku usporila njihov intelektualni rast. Kada se preoblikuje obiteljska sredina i obogati se iskustvo u školskom razdoblju, napredak je veći i utjecaj tretmana duže traje.

U skladu s tim rezultatima su i nalazi dobiveni u istraživanjima provedenim u našoj zemlji. (Paver, Teodorović, 1984, Sekušak-Galešev, 1994.)

 


Govor

Od posebnog je značaja, znajući važnost jezika u razvojnom procesu, značajno zaostajanje u razvoju govora kod osoba s MR. Istraživanja govornog razvoja pokazala su da djeca s MR imaju specifični deficit u učenju jezika u usporedbi s djecom prosječnog razvoja, izjednačenom po mentalnoj dobi, te da ekspresivne govorne vještine (izgovor, bogatstvo rječnika) zaostaju za razumijevanjem govora. Neki autori smatraju da ovo zaostajanje nastaje uslijed nedostataka u vještinama vokalne imitacije u uslijed deficita u slušnim procesima.

U usporedbi sa djecom bez teškoća u razvoju sve osobe s MR izjednačene po mentalnoj dobi, bez obzira na etiologiju, imaju siromašan rječnik, a ni one riječi koje znaju ne koriste dovoljno. Ova karakteristika je povezana sa inteligencijom, tj. što je veća intelektualna sposobnost osobe, bogatiji joj je rječnik.

 


Percepcija

Percipiranje je psihički proces kojim zahvaćamo predmete i pojave vanjskog svijeta u cjelini, na osnovu informacija iz senzornih organa (osjeta). Percepcija čini jedan od temelja naše spoznaje, zato je važno znati postoje li neke posebnosti percipiranja kod osoba s MR u odnosu na prosječnu populaciju izjednačenih po mentalnoj dobi.

Razlike u odnosu na populaciju bez teškoća istraživale su se u odnosu na:

  • brzinu prepoznavanja određenog perceptivnog sklopa, npr. slike - podražaj mora dugo djelovati da bi ga osobe s MR mogle percipirati; ako podražaj treba prepoznati odmah, biti će manje grešaka; što je manje intelektualno oštećenje i što je veća starosna dob, točnost prepoznavanja je veća.
  • konstantnost percipiranja oblika i veličine - kod osoba s MR svjesnost o tome da predmeti zadržavaju svoj oblik i veličinu bez obzira na kut iz kojeg se gleda, udaljenost i sl., ovisi o starosnoj dobi - što je osoba starija, što ima bogatije iskustvo, manje su greške.
  • diskriminacija (razlikovanje) boja - osobe s MR slabije razlikuju boje od osoba prosječne populacije.
  • razlikovanje figure i osnove - poteškoće su mnogo češće kod svih osoba s MR nego kod prosječne populacije, dok se kod osoba s MR i oštećenjem mozga poteškoće javljaju u 80% slučajeva.

 


Pamćenje

Pamćenje je takva psihička pojava kojana doživljajnom ili subjektivnom planu uključuje procese usvajanja ili memoriranja i zadržavanja ili retencije različitih sadržaja, dok se na vanjskom ili ponašajnom planu očituje u ponavljanju ili reprodukciji tih sadržaja kao i njihovu prepoznavanju ili rekogniciji. Istraživanja na području MR bavila su se u velikoj mjeri komponentama pamćenja (osjetno ili senzorno pamćenje, kratkotrajno i dugotrajno pamćenje). Mišljenja o razlikama u odnosu na prosječnu populaciju su podijeljena u odnosu na senzorno i dugotrajno pamćenje (neki autori smatraju da značajne razlike ne postoje, dok većina autora smatra da su osobe sa MR slabije u tim komponentama.

Sva istraživanja kratkotrajnog pamćenja pokazala su da su osobe sa MR, značajno slabije u toj sposobnosti u odnosu na prosječnu populaciju. Smanjeni kapacitet kratkotrajnog pamćenja ima značajne posljedice, koje se ne očituju samo kao značajno smanjen broj informacija koje osobe s MR mogu pohraniti u dugotrajnom pamćenju, već je znatno manja i uspješnost analize i sinteze informacija koje osoba prima u određenom trenutku.

Rezultati istraživanja kratkotrajnog pamćenja pokazali su da je moguće sistematskim podučavanjem naučiti ispitanike da u zadacima pamćenja koriste različite strategije zapamćivanja. Najčešće korištene strategije su:

  • ponavljanje; 
  • organiziranje (svrstavanje u kategorije i grupiranje, te otkrivanje redundance);
  • korištenje medijatora (verbalnih i vizualnih).

Pokazalo se da je podučavanje različitim strategijama poboljšalo zapamćivanje kod osoba s MR, ali da je generalizacija, transfer i samostalnost u korištenju navedenih strategija vrlo mala.

Landesman i Ramey iznose zanimljive rezultate u odnosu na korištenje strategija. Oni smatraju da djecu s MR treba djelotvorno poučavati kako misliti (npr. opće strategije rješavanja problema i razvijanje sposobnosti samopraćenja). Programi u kojima se postupno nadograđuju specifične sposobnosti što često uključuje mnogo ponavljanja i visoku razinu neposredno pozitivnih iskustava, mogu kratkoročno dati dobre rezultate, no ne pokazuju se dobrima u prijenosu na nove situacije i uvjete. Istraživanja u području metakognicije, metapamćenja i djelotvornih nastavnih metoda, pokazuju da je poučavanje djece o strategijama rješavanja problema uspješnije u postignuću pozitivnih promjena dječjeg kognitivnog ponašanja. Važna posljedica takvog pristupa je bolja slika o sebi koju dijete stječe, jer počinje pripisivati uspješnost i neuspješnost u učenju pravilnom primjenjivanju strategija, a ne svojoj nedovoljnoj sposobnosti ili inteligenciji.

 


Pažnja

Za podučavanje bilo kojem sadržaju djece i adolescenata sa MR posebno su važne spoznaje o kontrolnim procesima, posebice pažnji, jer se upravo na njih može djelovati tijekom odgoja, obrazovanja i rehabilitacije. Aspekti pažnje koji se  najviše istražuju su: navikavanje ili habitacija (nije kontrolni proces); selektivna pažnja; koncentracija.

Navikavanje je proces u tijeku kojeg osoba obraća sve manje pažnje na pojedine podražaje, jer dolazi do zasićenja. Ispitivanja su pokazala da se navikavanje na poznati sklop podražaja manifestira znatno kasnije kod djece s MR nego kod kontrolnog uzorka prosječne djece.

Rezultati ispitivanja selektivne pažnje (usmjeravanje pažnje na one osobine predmeta, pojava i osoba koje su bitne) pokazuju da se kod osoba s MR ta sposobnost razvija sporije, pa čak i kad su izjednačeni po mentalnoj dobi sa ispitanicima prosječne inteligencije.

Jedan od aspekata selektivne pažnje je slučajno, incidentalno pamćenje. Istraživanja su pokazala da je ono povezano s inteligencijom. Utvrdilo se također da upamćivanje slučajnih informacija, kada je količina informacija koje dijete treba upamtiti veća od kapaciteta njegova pamćenja, ide na uštrb glavnih informacija.

Dok kod djece kod koje spoznajni razvoj teče normalno, u funkciji dobi dijete sve više pamti glavne informacije, a sporedne ne uzima u obzir, dotle u djece s MR do takvih promjena ne dolazi. Oni ne samo da ne odabiru valjano ono što treba upamtiti, nego ni u problemnim situacijama kada bi im ono što su slučajno upamtili moglo pomoći da riješe zadatak, takve slučajno upamćene informacije ne koriste, osim ako ih eksperimentator u tome detaljno ne uvježba.

Koncentracija je sposobnost da se duži vremenski period bez prekida usmjeri pažnja na zadatak. Istraživanja su pokazala da osobe s MR, bez obzira na etiologiju, imaju podjednako velike teškoće u održavanju koncentracije, a kao skupina značajno su slabiji od ispitanika prosječnog razvoja. Istraživanja u kojima se nastojala povećati koncentracija osoba s MR pokazala su da je to moguće učiniti korištenjem različitih postupaka modifikacije ponašanja, ali je upitna generalizacija takvog novog ponašanja.

 


Moralni razvoj

U interakciji sa drugim ljudima prihvaćeni smo ako reagiramo sukladno moralnim zakonima u određenom društvu. Moralno ponašanje očekujemo i od adolescenata sa MR jer obzirom na njihovu dob, smatramo da su za to sposobni. No o čemu moralni razvoj ovisi?

Prema kognitivističko-razvojnom modelu (Piaget, Kolberg)

  • kognitivni razvoj temelj je moralnog razvoja
  • moralno postupanje može se objasniti tek kad se upoznaju sposobnosti rasuđivanja i znanje o moralu općenito
  • postoji jasna veza između moralnog rasuđivanja i znanje o moralu općenito
  • postoji jasna veza između moralnog rasuđivanja i moralnog postupanja
  • moralni razvoj teče kroz nekoliko odvojenih faza
  • bolje razvijene opće kognitivne sposobnosti pretpostavka su zrelijeg moralnog ponašanja

Faze moralnog razvoja:

I faza: 2 - 4 godine (teža MR) - ne shvaća što je moralnost; igraju se igre koje nemaju formalna pravila iako se uvode ograničenja koja su dio igre

II faza: 5 - 7 godina (umjerena MR): moralni realizam: poštivanje unaprijed dogovorenih pravila koja su nametnuta izvana, od autoriteta (roditelja ili drugih starijih osoba ili sposobnijih vršnjaka), smatraju se nepromjenjivima, ne preispituje se njihov smisao ili ispravnost.

Osobine djece (osoba) u ovoj fazi:

·         objektivna odgovornost: pri procjeni moralnih situacija u obzir se uzimaju jedino objektivne, fizičke posljedice nekog događaja - u moralnim dilemama postupke koji uzrokuju veću štetu smatraju moralno lošijima nezavisno o motivima i namjerama (Ivan je zločestiji od Petra jer je jače zaprljao stolnjak, iako je Petar u stvari neposlušan, a Ivan je htio pomoći)

·         bezuvjetna pravda: svako kršenje pravila mora biti kažnjeno (ako sam danas nešto razbio, a sutra sam izgubio loptu, to je kazna)

III faza: 8 -11 godina (laka MR): moralni relativizam: moralnost poštivanja nekog pravila procjenjuje se obzirom na različite situacijske činitelje; počinje se shvaćati da su pravila rezultat dogovora među ljudima kako bi jedni drugima pomogli ili se zaštitili, pravila se mogu prilagoditi; pri procjeni moralnosti nekog postupka motivi ili namjere postaju jednako važni kao ishod.

Prema Piagetu, moralnim i spoznajnim razvojem upravljaju unutrašnji i okolinski činitelji:

  • unutrašnji - razvoj kognitivnih sposobnosti (odmicanje od egocentrizma, razmatranje više podataka, različiti kutevi gledanja )
  • okolinski - iskustva s drugim ljudima imaju važnu ulogu pri prelasku iz jedne faze u drugu (dok su mala, djeca uče da pravila određuju roditelji i žele im udovoljiti, kasnije vršnjaci - pregovaranje, kompromis, uvažavanje tuđeg mišljenja)

Teorije socijalnog učenja (Bandura)

Prema ovoj teoriji, društvena ponašanja koja se povezuju s moralnim razvojem uče se i održavaju pomoću istih pravila koja upravljaju većinom ostalih postupaka. Razvoj kognitivnih sposobnosti utječe na moralni razvoj, ali i ističe se uloga okolinskih činitelja: potkrepljenje, kazna, učenje opažanjem - imitacija i učenje prema modelu.

Moralni postupci se razvijaju u svake osobe zasebno, zavisno najviše o socijalnoj okolini i osobnim iskustvima.

Teoritačari socijalnog učenja vjeruju da su moralno rasuđivanje i moralno ponašanje najčešće odvojeni procesi na koje utječu različiti činitelji - stoga se ne očekuje dosljednost u dječjem moralnom ponašanju ili podudarnost između znanja i ponašanja.

 


Utjecaj okoline i socijalne vještine

Utjecaj okoline

Istraživanja su pokazala da okolina manje potiče razvoj djeteta što je teža MR. Nepovoljni okolinski uvjeti posebno su izraženi pri smještaju u instituciju, ali isto tako i u obiteljima slabijeg socijalno - ekonomskog statusa.

U takvoj okolini se ne ohrabruju napori djeteta da razvije njemu primjerene, alternativne modele ponašanja, a kad ih dijete i razvije, može se deisti da nisu nagrađeni. Ako dijete kontinuirano nema mogućnosti da utječe na okolinu, da je mijenja, izloženo je riziku da zbog okolinskih uvjeta ne napreduje u skladu sa potencijalnim sposobnostima. Iako takve posljedice vrijede i za djecu bez teškoća, kod djece s MR one su još ozbiljnije, jer su ona osjetljivija na rizike nepovoljne okoline.

Negativni utjecaj okoline očituje se i kroz stigmatizaciju i kroz rutinske postupke i predrasude na što su osobe s MR vrlo osjetljive, a o čemu izvještavaju osobe s lakom i umjerenom MR. Za mnoge takav odnos vrlo loše utječe na njihovo samopoštovanje i dovodi do razvoja bespomoćnosti, dok kod drugih dolazi do negiranja bilo kakvog oštećenja. Dolazi i do teškoća u interpersonalnim odnosima, a razvija se i osjećaj nemogućnosti kontrole vlastite okoline.

Socijalne vještine

Socijalne vještine su, kako pokazuju istraživanja i kod djece i kod odraslih osoba s MR, nedostatno razvijene i u velikoj mjeri variraju, što se ne može uvijek pripisati samo kognitivnim ograničenjima. Socijabilnost, odnosno emocionalno uključivanje i razumijevanje u odnosu s drugim ljudima povezani su sa uspješnim socijalnim razvojem uključujući odnose sa vršnjacima i odraslim ljudima. Ono ovisi u velikoj mjeri od sposobnosti razlikovanja, prepoznavanja emocija i emocionalnom odgovoru, čiji razvoj počinje vrlo rano u djetinjstvu. I djeca i odrasle osobe s MR slabije prepoznaju emocije na osnovu facijalne ekspresije. Kod djece se najčešće pokazalo da te sposobnosti ovise o sazrijevanju, o razvojnoj dobi, dok su odrasle osobe s MR slabije bez obzira na količinu iskustva koje imaju promatrajući emocije drugih, čak i kad su po kognitivnim sposobnostima izjednačene s osobama bez teškoća.

Kada se u skladu s kognitivnim razvojem odvija emocionalni i socijalni razvoj, tada u povoljnoj okolini, koja je adaptirana na potrebe djeteta, dijete pokazuje očekivano, adaptirano ponašanje obzirom na svoj intelektualni potencijal. U slučajevima kada emocionalni i socijalni razvoj zaostaju za kognitivnim, dolazi do problema u ponašanju djeteta, čak i u okolini koja je naizgled adaptirana potrebama djeteta. Na osnovu kliničkih ispitivanja utvrđeno je da je u oko 1/3 ispitane djece s MR emocionalni razvoj niži od kognitivnog.

 


Karakteristike MR

 

Laka MR

Umjerena MR

Teža MR

Teška MR

IQ

50 -70

35 - 50

20 - 35

0 - 20

Razvojna dob

7 - 12 god.

4 - 7 god.

2 - 4 god.

0 - 2 god.

Kognitivni razvoj

  • logičko mišljenje
  • uči od primjera i preko vlastitih iskustava
  • može čitati, pisati i računati
  • razmišlja o konkretnim situacijama

 

  • mišljenje magičko, egocentrično
  • govor konkretan
  • može predvidjeti događaj
  • uči preko primjera i konkretnih iskustava

 

  • mišljenje sinkretično (bez povezivanja)
  • sjećanje - aktualni doživljaj
  • uči preko konkretnih iskustava
  • doživljavanje ''ovdje i sada''

 

  • akcija primarna, mišljenje sekundarno
  • učenje refleksno, treningom

 

Socijalni razvoj

  • ovisan o mišljenju drugih
  • prihvaća socijalna pravila
  • lojalnost spram ''važnih osoba''
  • želi pripadati grupi

 

  • interes za vršnjake
  • identifikacija s ''važnom osobom''
  • ovisan o ''važnoj osobi''

 

  • zauzet osobama u porodici
  • interes za vršnjake je malen
  • ovisan o emocionalnom stanju odgajatelja
  • poduzima inicijativu prema neživoj okolini

 

  • traži psihofiziološku homeostazu
  • socijalno vezivanje
  • nema interesa za meterijalnu okolinu

 

Emocionalni razvoj

  • razvijen osjećaj vlastite vrijednosti
  • brine o svojim bližnjima
  • brine o budućnosti
  • emocije: radost, žalost, ljubav, mržnja, povjerenje, nepovjerenje, empatija; manje razvijene emocije: savjest, seksualna ljubav
  • agresija usmjerena prema određenim osobama

 

  • osjećaj svemoći
  • slaba kontrola impulsa
  • emocije: radost, žalost, sram, strah od greške, početak empatije, osjećaja krivnje i savjesti
  • agresija usmjerena na ''važne osobe''

 

  • princip ''ugode - neugode''
  • ne podnose odgađanje ugode
  • vlastito tijelo centar svijeta
  • emocije: strah, srdžba,radost, ponos
  • agresivnost usmjerena prema van

 

  • poteškoće integracije senzoričkih stimula
  • ne podnosi promjene
  • pretežno zauzet vlastitim dijelovima tijela
  • bazalne emocije: strah, srdžba, relaksacija
  • agresivnost usmjerena na sebe

 

Razvoj ličnosti

  • problemi autonomije
  • ''self'' je ovisan
  • problemi sa internalizacijom ''super-ega''

 

  • problemi separacije
  • nezrelo ''self''
  • primitivni ''ego''

 

  • problem individuacije
  • nezrelo ''self''
  • početak formiranja ''ega''

 

  • formiranje psihofiziološke homeostaze i vezivanje za majku
  • početak self-diferencijacije

 

     

 

Komunikacija

Zbog važnosti komunikacije za sve sudionike u rehabilitacijskom procesu i skrbi za osobe s MR, jedan od edukacijskih ciljeva sekcije Kvaliteta života bio je usvojiti osnovne principe komuniciranja i kroz vježbe usavršiti komunikacijske vještine. Ovdje su navedene osnovne smjernice, a čitatelje upućujem na bogatu literaturu o komunikaciji koja je dostupna na našem jeziku.

Osnovni principi

  • komunikacija je proces tijekom kojeg ljudi međusobno utječu jedni na druge koristeći simbolička sredstva. U komunikacijskom procesu sudjeluju pošiljatelj poruke i primatelj poruke
  • svaka komumikacija ima sadržajni i odnosni (relacioni) aspekt
    • Sadržajni aspekt: odnosi se na predmet razgovora, opis događaja, ljudi, osjećaja
    • Odnosni (relacioni) aspekt: prenošenjem sadržaja prenosimo i svoj odnos, stav prema onome o čemu pričamo i prema onome kome pričamo
  • verbalna komunikacija je oblik humane komunikacije koji se odvija u verbalnom kodu - njome prenosimo sadržaj poruke
  • neverbalna komunikacija se odnosi na sve oblike komunikacije bez korištenja verbalnog koda - njome prenosimo stavove, odnose...
  • feedback (povratna informacija) označava verbalni i neverbalni odgovor na nečije ponašanje
  • stavovi koji doprinose dobroj komunikaciji: poštovanje, empatija, povjerenje, tolerancija, prihvaćenje

Tehnike razgovora

Razgovor je dvosmjerna komunikacija. U situaciji razgovora izuzetno je važna pozicija partnera koji prima informacije, odnosno sluša. Slušanje nije jednostavno. Ono zahtijeva potpunu pozornost usmjerenu na govornika, pružanje feedbacka, empatiju. Slušanje može biti aktivno i pasivno.

Pasivno slušanje - odnosi se na slušanje bez verbalnog feedbacka, uz neverbalne znakove koji potiču razgovor: osmijeh, otvorenost, nagnut prema sugovorniku, pogled u oči, dodir, blizina...

Aktivno slušanje - osim neverbalnih aspekata svojstvenih pasivnom slušanju, čine ga:

  • provjeravanje i verbaliziranje ( sažetak, refleksija)
    • verbalnih poruka (sadržaj)
    • neverbalnih poruka (stava, odnosa govornika)

Tijekom aktivnog slušanja koriste se verbalni načini poticanja razgovora

  • parafraziranje (ponoviti drugim riječima, redoslijedom)
  • reflektiranje osjećaja (svojom reakcijom pokazati empatiju)
  • traženje pojašnjenja
  • davanje vlastitog mišljenja (feedback)

Pažnja

U procesu slušanja pažnja se dijeli na različita područja koja nisu jednako zastupljena, što je potrebno osvijestiti. Pažnja mora biti usmjerena na:

  • govornika
  • vlastiti doživljaj, vlastite emocije
  • vlastite interpretacije i fantazije

Pozicija

Pozicija partnera u razgovoru može biti ravnopravna i neravnopravna. Može se kretati u kontinuumu od nadmoćnosti do samoodlučivanja, od vrednovanja do nevrednovanja. Pozicija u komunikaciji u kojoj je jedan partner u podređenoj poziciji i nema pravo na samoodlučivanje je česta u komunikaciji stručnjak - klijent, ili roditelj - stručnjak. Važno je pronaći područja u kojima je samoodlučivanje moguće bez obzira o kome se radi, jer se tako povećava osjećaj kompetentnosti, pronalaze stvaralački potencijali i razvija samopoštovanje.

Pozicija u kojoj se jednog partnera u komunikacijskom procesu često vrednuje, bilo pozitivno ili negativno, također je nezdrava, oduzima slobodu i pravo na različitost. Umijeće je pronaći ravnotežu između ekstremnih situacija, no tome trebamo težiti ne samo u profesionalnim, već i u osobnim odnosima.

Teritorij

Pojmom teritorij označavamo prostor u okviru kojeg zadovoljavamo svoje potrebe za privatnošću i postižemo osjećaj sigurnosti, u kojem bez straha izražavamo svoje osjećaje i ideje, što znači da je spoznaja o važnosti poštivanja tuđeg teritorija važna za dobru komunikaciju. Možemo reći da ga čine:

  • osobno vlasništvo
  • osobni prostor

Osobno vlasništvo se odnosi na ono što samo mi posjedujemo, pa preko toga potvrđujemo svoju privatnost. Naravno da se ljudi razlikuju u procjeni koliko vlasništva im je potrebno da bi se osjećali sigurnima, poštovanima i sl. Ono što je ovdje važno naglasiti je, da i osobe s MR imaju potrebu za osobnim vlasništvom - za svojim ormarićem, samo svojom odjećom, svojim osobnim stvarima koje ne dira nitko bez pitanja, bez obzira o koliko teškom stupnju mentalne retardacije se radi. U procjeni koliko vlasništva je potrebno kojem klijentu moramo uvažiti njihove potrebe, a ne naša razmišljanja i naše stavove, bez obzira koliko često mislimo da mi, koji smo profesionalci, bolje znamo.

Osobni prostor označava međusobnu razdaljinu, uobičajeni interpersonalni razmak (sada govorimo o ljudima, no osobni prostor postoji i u životinjskom svijetu). Obzirom na različite socijalne situacije i odnose, dopuštena razdaljina se mijenja. Možemo razlikovati:

  • prisnu udaljenost: ljudi se dodiruju ili gotovo dodiruju (ako je dopušteno dodirivanje, obično se radi o bliskim odnosima)
  • osobnu razdaljinu (na udaljenost ispružene ruke, što najčešće označava prijateljske odnose)
  • društvenu razdaljinu (moguće je nekog dotaknuti istezanjem ruke, odgovara bezličnom odnosu)
  • javnu razdaljinu (izvan mogućnosti dodira)

Iako ova podjela nije uvijek apsolutno točna, jer se međusobna udaljenost razlikuje i obzirom na kulturu i uzrast, korisna je u razumijevanju uloge osobnog prostora u komunikaciji, pa onda i izazivanju nekih nepoželjnih obrazaca ponašanja.

Kada se radi o osobama sa MR, ulazak u prostor prisne i osobne razdaljine bez traženja dopuštenja, može izazvati strah i agresivne reakcije (događa se da se osobe s MR i kada tone žele premještaju bez pitanja, guraju i slično)

Važne su i situacije u kojima klijenti bez traženja dopuštenja zadiru u prisnu i osobnu razdaljinu osoblja koje s njima radi, što kod osoblja može izazvati netrpeljivost i agresivne reakcije. U tom slučaju treba znati da li klijent može razumjeti situaciju, postoji li potreba za dodirom, te u tom smislu proraditi vlastite emocije.

 


Preporučena literatura:

  1. Igrić Lj. i S.Sekušak (1990): Neki rezultati primjene AAMD skale adaptivnog ponašanja - I dio, na djecu i omladinu s težom mentalnom retardacijom. Defektologija, 26, 1, 19 - 30.
  2. Gordon, Th. (1992): Trening večje učinkovitosti za učitelje, Svetovalni center za otroke, mladostnike in starše, Ljubljana
  3. Mc. Kay M.,Fanning, P. i K. Paleg, (1997): Vještine komuniciranja u dvoje, V.B.Z. Zagreb
  4. Richman, N. (1994): Komuniciranje s djecom, Save the children, Dobrobit, Zagreb
  5. Sekušak-Galešev S. (1994): Komunikacija i kognitivne sposobnosti u djece i adolescenata s težom mentalnom retardacijom, Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
  6. Sekušak-Galešev S. (1998): Psihološke karakteristike djeteta s Down-ovim sindromom. U: Lj. Zergollern-Čupak i sur.: Down-ov sindrom - iskustva i spoznaje, Zagreb, Centar za rehabilitaciju ''Zagreb'', str. 127 - 146.
  7. Sekušak-Galešev S., Stančić Z., Fulgosi-Masnjak R., Kiš-Glavaš L. i Mišić D. (1996): Istraživanja o integraciji u Hrvatskoj. Zbornik radova, Hrvatsko društvo defektologa, str. 58 - 65.
  8. Van der Valle J. i Sekušak-Galešev S. (2002): Organizacija unapređenja kvalitete života osoba s posebnim potrebama. U: Unapređivanje skrbi za osobe s mentalnom retardacijom. Matra projekt 1999 - 2002. (ur. Došen A., Igrić Lj.), Zagreb, str. 51 - 69.

 http://www.udrugapuz.hr/mentalnaretardacija.htm

 

 

LOGOPEDIJA

 

Od plačljivca do brbljavca
Autori:
Mr. sc. Nataša Šunić, prof. logoped
Ivana Banjan, prof. logoped
objavljeno u broju 31 (08/03)


Slijed faza razvoja govora pokazuje mnogo veća individualna odstupanja od ostalih neuroloških funkcija pa blago zakašnjenje nije neobičn
Stranica: [1] 2 »
Govor je oduvijek privlačio veliko zanimanje mnogih znanstvenika. U promatranju napredovanja djeteta razvoj govora ima izuzetno veliko značenje. Da bi se govor mogao razviti moraju biti ispunjeni i neki osnovni biološki, sociološki i psihološki uvjeti. Odmah nakon rođenja dijete se vokalno sporazumijeva s okolinom. Plač je prvo vokalno izražavanje neugodnih osjećaja djeteta, čije značenje najbolje razumije majka, ali i drugi okolni ljudi. Iako vokalno izražavanje djeteta plačem, gukanjem i govorom počinje tek nakon rođenja, svi organi i mehanizmi koji sudjeluju u vokalnom izražavanju završe svoj razvoj uglavnom za vrijeme fetalnog života. Prvom se plaču djeteta pripisuju različita značenja. Mnogi ocjenjuju da je prvi plač djeteta fiziološka reakcija na naglu promjenu uvjeta života te mu mnogi pridaju emocionalno ili čak intelektualno značenje. Već novorođenče varijacijama u intonaciji svoga glasa izražava glad, bol ili ugodno raspoloženje te u toj dobi u glasovnoj produkciji dominira plač. Tijekom 1. mjeseca nakon rođenja u djeteta se mogu pojaviti prvi neartikulirani glasovni pokušaji. U 2. mjesecu dijete nejasno izgovara neke samoglasnike (a, e, o), a u 3. mjesecu i neke suglasnike (m, p, b, t). To je tzv. spontana vokalizacija koja je često provocirana od blizine same majke. Poslije toga dijete upotrebljava sve veći broj nejasno izgovorenih suglasnika, koje često kombinira s nejasno izgovorenim samoglasnicima pa tada kažemo da dijete guče. Zanimljivo je da ovi glasovi čine osnovu za određene i specifične glasove koji su kasnije potrebni u formiranju glasova bilo kojeg jezika, jer je gukanje u prvim mjesecima jednako u sve djece svijeta. Oni glasovi koje ne upotrebljava okolina u kojoj dijete živi, postupno nestaju iz gukanja što bitno utječe na kasniji razvoj govora. U 6. mjesecu nakon rođenja, gukanje postupno prelazi u izgovaranje slogova koji imaju određenu povezanost s materinjim jezikom. Poslije toga, obično u 8. ili 9. mjesecu, dijete često ponavlja neke slogove. Ti slogovi odgovaraju često pojedinim riječima u materinjem jeziku, npr. ma + ma, ta + ta, pa + pa, ba + ba i sl. Takvim prvi put izgovorenim "riječima" roditelji i okolina često pridaju određeno značenje. U toj dobi dojenče reagira na zabranu "ne" i poziv po imenu.
S izgovorom prve riječi završava se prefonetično i prijegovorno razdoblje u razvoju djeteta. Tada počinje razdoblje razvoja pravoga govora u vokalnom sporazumijevanju djeteta. U razvoju pravoga govora imitacija je važan čimbenik. Dijete potkraj prve godine života imitira ne samo riječi koje čuje od okoline, nego imitira i naglašavanje riječi i ritam govora, što je od velikog značenja u formiranju određenog jezika. Pri kraju ovog razdoblja, kada dijete počinje razumijevati neke riječi iz okoline, javlja se osiromašenje u glasovnoj produkciji.
Oko 9. mjeseca dojenče formira dvostruke slogove koji još nemaju značenja, ono oponaša, intonira i igra se skrivača krijući se iza manjeg predmeta. Razumijevanje govora progresivno raste od 10. mjeseca života. Dojenče tada brblja radi vlastite zabave. S 11. mjeseci razvija spone između osoba, predmeta i situacija s određenom riječi. Na pitanje gdje je mama (tata), traži roditelja ako se on nalazi u neposrednoj blizini te maše ručicom na nalog (pa - pa).
Prve riječi koje dijete izgovara duplicirani su slogovi. Budući da je djetetovo slušanje tada još prilično neprecizno, prve riječi ne moraju podsjećati na riječ koju dijete pokušava izgovoriti. Ako majka pažljivo sluša neke slogove poput bo - bo, to - to ili jo - jo, vrlo brzo može zaključiti da se oni odnose na vodu, stolicu ili balon. Tada dolazimo do igre skrivanja s tom igračkom ili predmetom, gdje se "dječja" riječ može ponoviti uz pravu riječ (npr. nema jo - jo, nema balona, ili evo tu je bo - bo, evo tu je voda ili tu je to - to, tu je stolica). Takvim ponavljanjem u igri, tijekom svakodnevnih radnji povećava se raspon slušnog pamćenja i potiče se razvoj značenja riječi. Tako je isto i s komunikacijskim gestama koje su također vrlo važan čimbenik govornog razvoja. Mnoge svakodnevne aktivnosti dobro je popratiti i riječju i gestom, kao npr. "tiho" - stavljamo prst na usta, "nema više" - slijeganje ramenima, ili traženje i pružanje nečeg koje je povezano uz stiskanje i zatvaranje šake, a simbolizira "daj" i "evo".
Prva riječ je tu...
Govorna faza počinje izgovaranjem prve riječi. Prve riječi koje dijete izgovara obično su imenice. Kao primjer možemo navesti dvanaestomjesečno dijete koje izgovara dvije do tri riječi s određenim značenjem, ali one nisu međusobno povezane u značenju. Iza tog razdoblja se postupno povećava broj riječi koje dijete izgovara, a među njima se javljaju i glagoli (kao primjer "daj", "neću" i dr.).
Oko kraja prve godine dijete počinje svjesno upotrebljavati slogove sa značenjem (ma - ma, ta - ta) pa tom razdoblju pripisujemo početak govora. Ubrzo se broj dvosložnih riječi progresivno povećava i sa sve boljom intonacijom karakterizira govor jednogodišnjeg djeteta. Progresivno raste i razumijevanje riječi, gdje dijete reagira na pitanja "gdje je" (medo, beba, br = auto, va - va = pas).
U dobi od 15. do 26. mjeseca dijete u govoru počinje povezivati značenje dviju riječi u određeni smisao. Obično su to dvije imenice ili još češće imenica i glagol, npr. "mama daj", "daj vode" i sl. Tada je dijete formiralo prvu rečenicu. Tada dijete i pažljivo sluša ono što mu se govori, a na poznatu imenicu reagira radnjom (češalj stavlja u kosu, šalicu prinosi ustima). Izražava i vlastite želje upiranjem prsta u neki željeni objekt uz glasno "u". Pojedine riječi i ponavlja u "ehu". Veseli se pjesmicama i TV reklamama. Imenuje dva dijela svoga tijela te izražava sve želje jednom riječi. U toj dobi oslovljava sebe po imenu. Dosta česta postavlja pitanje "što je to".
U dobi od 2,5-3 godine veže 3-5 riječi u rečenicu. Rado sluša govor odraslih, ali još ipak ne zna na nalog ponoviti rečenicu. Pri kraju 2. godine počinje upotrebljavati glagole.
Oko 3. godine eholalija nestaje te se koristi rečenicama od desetak riječi koje su gramatički pravilnije. U igri počinje na odgovarajući način upotrebljavati minijaturne predmete što označava razumijevanje simbola (lutku hrani, kupa, odijeva). Upotrebljava jedninu i množinu. S 3 godine postavlja pitanja "gdje je", a s 4 godine "zašto" i stiče apstraktne pojmove. S 5 godina ima rječnik od nekoliko tisuća riječi te usvaja sintaksu, ali je potreban još niz godina da se govor automatizira.
Varijacije na temu
Vrlo je važno naglasiti da slijed faza razvoja govora pokazuje mnogo veća individualna odstupanja od ostalih neuroloških funkcija. Blago zakašnjenje u govornom razvoju (2 - 2,5 godine) nije neobično. Ako su ponašanje, sluh, razumijevanje govora, gestikulacije i facijalna ekspresija uredni, takvo dijete vjerojatno će uskoro steći i govornu vještinu.
Stručnjake koji se bave proučavanjem razvoja govora posebno zanima zašto dijete govori. Posljednje tumačenje je da u djece možemo razlikovati egocentrični način govornog izražavanja, koji se naročito očituje u dobi od treće do pete godine života i socijalni, koji prevladava u petoj godini. Iz mnogih istraživanja stručnjaci su došli do mišljenja da se egocentrični govor razvija iz socijalnog i iz stvarne suradnje odraslih s djecom u praktičnim zadacima. Pojava i razvoj egocentričnog govora zapravo su želja i težnja male djece da se zajednički nastavi prethodno započeta zajednička govorna aktivnost. Ta želja za suradnjom jača je što je dijete manje samostalno. Pretpostavlja se da je egocentrični govor zapravo prijelaz k unutarnjem govoru čiji je krajnji produkt mišljenje.
Postoje velike razlike u razvoju govora pojedine djece. Uočeno je da rani razvoj govora isključuje duševnu zaostalost u djeteta, ali vrlo je važno znati da zakašnjenje govora ne mora značiti i zakašnjenje u razvoju inteligencije. U ženske djece govor se razvija nešto brže nego u muške.
Djeca koja zbog prevelikog razumijevanja odraslih za njih (maženje) ne govore, pokazuju često jako dobar razvoj na svim ostalim područjima. Kad ih zatražimo da na slici pokažu poznati predmet, oni to učine, dok gluha djeca to ne mogu. Važno je da kod usporenja u govoru i sumnje na gluhoću ili nagluhost prvo napravimo audiološko ispitivanje sluha. Zatim se određuje mentalna razina djeteta putem psihološkog testiranja. Dobro uzeta anamneza o razvoju djeteta također će pomoći da se postavi ispravna dijagnoza, a time omogući i pravodobna rehabilitacija.

Da su pravilnost i redoslijed govornih faza u ranom govornom razvoju ovisni o urođenim sposobnostima za govor pokazuju i sama istraživanja djece gluhih roditelja. Ona unatoč nepoticajnoj okolini proizvode iste glasove i prolaze kroz iste faze produkcije glasova kao i djeca čujućih roditelja. Sposobnost za govor možemo usporediti sa sposobnošću samostalnog hodanja u djece. Ona prohodaju onda kada sazru naslijeđene sklonosti za tu vještinu, pri čemu vježbanje u hodanju nema nikakvog važnijeg utjecaja. Drugim riječima, to što se u dobi od oko šest mjeseci djeci obraćamo u formi riječi i rečenica neće povećati njihovu sposobnost da baš te rečenice razumiju i ponove, jer za to i nisu biološki spremna.
Može li se utjecati na govorni razvoj?
Mnogi se pitaju kako i kada možemo utjecati na govorni razvoj svoga djeteta. Odgovori na ta pitanja povezani su s poznavanjem faza govornog razvoja kao i s tim da je sama biološka spremnost za određenu govornu fazu osnovni preduvjet bez kojeg razvoj govora nije moguć.
Govorni poticaji, kojima roditelji mogu u pravo vrijeme pospješiti razvoj govora, vrlo su specifični za svaku govornu fazu djeteta. Znanje roditelja o obilježjima pojedine faze govornog razvoja može uvelike pomoći da radost same govorne komunikacije ne bude opterećena neprimjerenim očekivanjima ili nedostatnim poticajima te zbog toga odsustvom uživanja u toj iznimno važnoj aktivnosti za razvoj svakog ljudskog bića.
Vrlo je zanimljivo i to da količina plača tijekom budnog stanja u prvoj godini života bitno određuje djetetov govorni razvoj i da djeca koja u fazi gukanja i brbljanja provode većinu svog vremena plačući nemaju toliko prilika za eksperimentiranje s drugim glasovima, pokretima usta i tijela osim onih koje koriste dok plaču. To kasnije može biti jedan od razloga da imaju smetnji pri izgovoru glasova ili u nekom drugom važnom aspektu razvoja govora.

 


DISLEKSIJA I UČINAK GLASOVA NA VJEŠTINU ČITANJA

Prof. Valeria Csepe,dr.sc.
Psihološki istraživački institut, Mađarska akademija znanosti
Jedan od trenutnih ciljeva istraživanja disleksije korištenjem moždanih parametara je utvrditi je li pogreške elementarnog akustičkog procesiranja glasova doprinose teškoćama čitanja i pisanja. Moždani potencijali povezani s određenim stimulusom (ERP- event – related brain potentials) omogućavaju praćenje promjena u vremenu koje se događaju u mozgu nakon jezičnog podražaja. Na primjer, karakterističan odgovor obzirom na razlike glasova B i P, u odnosu na promjene semantičkog značenja. Longitudinalnim praćenjem promjena na ERP-u, na uzorku djece mađarskog govornog područja i to na njegovoj komponenti MMN ( mismatch negativity) koja se ispituje fonetskim kontrastima kao što su B/P (na pr. «bet» u odnosu na «pet» u engleskom jeziku ),dokazano je da se maturacijom skraćuje vrijeme procesiranja i obrade jezičnih informacija. To dokazuje, da s vremenom mozak brže i efikasnije registrira promjene koje se događaju u materinjem jeziku, a koje nose važne semantičke informacije. Značajna promjena u latenciji MMN-a na navedene glasovne kontraste naročito je uočena kod djece koja su podučavana glasovnom metodom ( u dobi od 7 g.). Čini se da nakon glasovnog podučavanja mozak ranije prepoznaje relevantne fonetske kontraste. To bi značilo da mozak «izoštrava» fonetsku reprezentaciju nakon fonetskog podučavanja (što je ranije naglašavano u kognitivnoj psihologiji ). Slične promjene MMN-a nisu se uočile kod djece koja su podučavana globalnom metodom.
Reakcija na različite kontraste konsonanata (B na P i G) izostala je kod djece s disleksijom. Ipak, kod mlađe djece s disleksijom (u dobi od 9 g.) koja su bila uključena u različite terapijske tretmane uočene su određene reakcije na konsonantske kontraste. Stupanj promjena korelirao je s adekvatnošću i složenošću terapijskih metoda.
Mjerenje moždane aktivnosti može pomoći praćenju normalnog kao i poremećenog razvoja jezične reprezentacije, ubrzane ili usporene, različitim metodama učenja čitanja. Krucijalno pitanje vezano za terapijske metode kod djece s disleksijom, jesu li ili ne te metode odgovarajuće, te ako jesu, jesu li korištene na vrijeme tj. u dobi kada je mozak dovoljno plastičan, što je preduvjet uspješne rehabilitacije.
Kontakt adresa:csepe@cogpsyphy.hu


Od glasanja do prve riječi: razvoj govora u prvih 12 mjeseci

(Ilona Poskhova, prof. logoped, prema knjizi "Razvoj govora i prevencija govornih poremećaja u djece", Ostvarenje, 2000.)

Prva faza razvoja govora traje od rođenja do 8. tjedna (2. mjeseca). To je faza fiziološkog krika i refleksnog glasanja. To su spontana glasanja koja odražavaju fiziološko i emocionalno stanje bebe. Beba uzdiše, kiše, kašlje, plače kada je gladna ili osječa nelagodu. Kao što beba čini mnoštvo spontanih pokreta nogicama, ručicama i prstićima, tako također nesvjesno pokreće govorne organe - jezik, usnice, donju vilicu, glasnice. U kriku dominiraju zvukovi slični samoglasnicima uz blagu nazalnost glasa. Procjena krika ima vrlo važno značenje. Krik zdravog novorođenčeta je glasan, bistar, čist, s kratkim uzdahom i produljenim izdahom. Simptom rizika je kada je dječji krik prodoran ili vrlo tih, kada se sastoji od kratkih naglih vriskova ili tihog jednoličnog stenjanja i kada dijete plače nekoliko dana za redom bez somatskog razloga (kad ga ništa ne boli i ne smeta). Iako se u prvoj fazi još ne radi o pojavi pravih govornih glasova, ona je vrlo važna za cjelokupni govorni razvoj. U prvoj fazi počinje stvaranje prvih za govor važnih senzomotoričkih živčanih veza. Mozak bebe postupno uči kontrolirati izgovor glasova i slušanje. Taj proces čini temelj za ostvarivanje svjesnoga razvoja govora. On počinje u prvoj fazi i traje tijekom cijelog pripremnog perioda. Prvo dolazi do uspostavljanja kontrole nad intenzitetom glasa, pa kontrole visine glasa (rad glasnica) pa, konačno, kontrole različitih pokreta govornim organima u usnoj šupljini. Slušanje se razvija tako da beba postaje veoma osjetljiva na glasove ljudskog govora. Na početku 2. mjeseca pojavljuje se specifična reakcija na ljudski govor u obliku slušne koncentracije. Izmeđ|u 6. i 8. tjedna se, u kontaktu s odraslima, pojavljuje prvi osmijeh.

Druga faza razvoja govora traje od 8. do 20. tjedna (2. do 5. mjeseca). Ta je faza praćena kvalitetnom promjenom krika, pojavom smijeha i gukanja. Proces uspostavljanja svjesne kontrole nad izgovorom i slušanjem se nastavlja tako da dijete počinje ovladavati prvim elementom ljudskog govora - intonacijom. Tako se od 3. mjeseca razvija intonacijska kvaliteta krika: krik se mijenja ovisno o stanju bebe. Krik nije nimalo jednoličan, već je veoma izražajan i bogat. Beba na razne načine daje majci glasovne signale da je gladna, mokra, da je nešto boli i smeta. Beba reagira na govor roditelja vlastitim glasovnim reakcijama. Na početku izgovara kratke glasove, oponašajući intonaciju odraslih. Kasnije se te reakcije produljuju, postaju ritmičnije, intonacijski složenije. U toj je fazi vrlo važno s bebom ostvarivati što bogatiju emocionalnu komunikaciju. Otprilike od 12. tjedna kod zdrave djece učestalost krika se smanjuje i pojavljuje se početno gukanje. Glasovi gukanja se pojavljuju kao reakcija na osmijeh i govornu i emotivnu interakciju roditelja s bebom, kad je mazimo, grlimo, razgovaramo s njom. Važna uloga druge faze razvoja govora sastoji se u tome da se ostvaruje prijelaz od refleksnog spontanog glasanja prema komunikativnom glasanju. Tako zdrava beba aktivnije guče u prisutnosti odraslih osoba. U 4. mjesecu života sposobnost razlikovanja intonacije govora odraslih se usavršava. Pojavljuju se počeci imitacije i aktivno smijanje kao reakcija na emotivno komuniciranje s odraslima. Gukanje se sastoji uglavnom od samoglasnika, ali na kraju druge faze pojavljuju se reducirani suglasnici. Glasovi gukanja se javljaju tijekom izdaha i postaju početkom ovladavanja govornim disanjem. Ostvaruje se intenzivni razvoj intonacijskog elementa govora, glasovi gukanja se postupno približavaju standardnim govornim glasovima. Simptomi rizika u drugoj fazi su odsutnost ili nedostatak intonacijske izražajnosti krika i gukanja, jednolično, monotono, tiho, usporeno gukanje, odsutnost smijeha, dominacija nazalnih glasova u kriku.

Treća faza traje od 16.-20. do 30. tjedna (4.-5. - 7,5. mjeseca). U toj se fazi pojavljuju glasovne igre i brbljanje. U usnoj se šupljini sve više stvaraju suglasnici. Beba je već narasla, pa u usnoj šupljini ima više prostora za različita složenija kretanja jezikom. Postupno se pojavljuje početno slogovno glasanje (baaa, maaa, taaa) koje kasnije prelazi u slogovno brbljanje koje se sastoji u ponavljanju slogova uz kontrolu sluhom. Taj period je od ogromnog značenja u govornom razvoju, jer se ostvaruje spajanje odvojenih glasova u glasovne sekvence na temelju kojih se gradi govor.

Sljedeća faza traje od 20.-25. do 50. tjedna (5.-7,5. - 12,5. mjeseca). Prati se aktivnim slogovnim brbljanjem. Upravo sada, prema svojim akustičkim kvalitetama, glasovi dječjeg brbljanja počinju podsjećati na prave glasove materinskog jezika. Taj se proces ostvaruje putem kontroliranog ponavljanja istoga sloga (ba-ba, ma-ma, ta-ta, pa-pa). Brbljanje postaje društveno orijentirano - dijete aktivno brblja u igranju s odraslima, brbljanjem pokušava privuči pozornost odrasle osobe, pruža ručice, igračke, pažljivo sluša ljudski govor. Kod zdrave djece slogovno brbljanje postaje samostalna komunikativna aktivnost. Istodobno se razvija i početno razumijevanje ljudskoga govora. Dijete veoma pažljivo prati na njega usmjerene aktivnosti roditelja i pokušava razumijeti njihovo značenje. Nakon 8.-9. mjeseca slogovno glasanje postaje mnogo bogatije. Dijete počinje spajati različite slogove i izgovara ih sa značenjem uz gestovnu imitaciju (npr. pa-pa kod odlaska). Razumijevanje govora se intenzivno razvija. Na kraju prve godine života, odnosno pripremnog perioda razvoja govora, dijete svjesno reagira na vlastito ime, na riječ "Ne!" i na jednostavan nalog ("Daj mi loptu!") te usmjeruje pogled prema imenovanim osobama i igračkama ("Gdje je tata?", "Gdje je auto?"). Aktivno se proširuje memorija, dijete živahno reagira na promjene okoline, pojavu nepoznatih osoba (krije se iza majke i sa zanimanjem razgledava neznanca). Posebno je oštra reakcija na odvajanje od majke, što može utjecati na pojavu odstupanja u govornom razvoju. U tom je periodu veoma važno ostvarivati predmetnu komunikaciju s djetetom putem jarkih šarenih igračaka i predmeta. Zdravo dijete uvijek živo reagira na novi predmet, ali odnos prema različitim predmetima je različit. Nedostatak predmetne komunikacije s odraslima, rano odvajanje od roditelja, mogu ozbiljno zakočiti razvoj govora. Upravo se ta faza smatra vrlo osjetljivom fazom za razvoj govora. Dijete je od sada posebno osjetljivo na usvajanje svih elemenata materinskog jezika. Razvoj govora se odvija putem usavršavanja svjesne glasovne percepcije ljudskoga govora, a ne isključivo putem imitacije. Dijete postupno i svjesno gradi vlastiti slušno-govorno-motorički sustav. Simptomi rizika pojave poremećaja govora tijekom zadnjih predverbalnih faza su odsutnost ili siromašnost slogovnog brbljanja, jednolično usporeno brbljanje koje nije povezano s komunikacijom (kao kod pospanog djeteta), nerazumijevanje i neslijeđenje jednostavnih govornih uputa kao što su: "Daj mi!", "Dođi!", "Pusti to!", "Pogledaj me!", odsutnost govornog oponašanja.

Više informacija u priručniku za roditelje "Razvoj govora i prevencija govornih poremećaja u djece", Ilona Posokhova


 


Govorno-ritmičke i motoričke igre s najmlađima

(Ilona Poskhova, Ivana Herljević, prema knjizi "Govor-ritam-pokret", Ostvarenje, 2002.)

Znanstvenici koji proučavaju razvoj dječjeg živčanog sustava, a posebice razvoj govora, otkrili su veliko stimulativno značenje funkcije ruke. Zašto si osoba koja u trenutku ne nalazi potrebnu riječ, često pomaže gestama? I obrnuto: zašto dijete, dok piše ili crta, nevoljno plazi jezik? Fiziolozi su dokazali da razina razvijenosti dječjeg govora izravno ovisi o stupnju formiranosti finih pokreta prstiju ruku. Tako je, na temelju istraživanja velikog broja djece, otkrivena sljedeća zakonitost: kada razvoj pokreta prstiju odgovara dobi, razvoj govora je također normalan. Kada razvoj fine motorike zaostaje, zaostaje i razvoj govora. Znanstvenici su došli do ozbiljnog zaključka da se formiranje važnih govornih zona u mozgu ostvaruje pod utjecajem živčanih impulsa prstiju ruku. Što su djetetovi prstići aktivniji, to se bolje ostvaruje njegov govorni, emocionalni i intelektualni razvoj.

Vježbe prstićima potrebno je započeti od najranijeg djetinjstva. Blago milovanje, masiranje i razgibavanje prstića, možemo raditi već 6-mjesečnoj bebi. Veoma dobru vježbu za prstiće ruku pružaju narodne igre-pjesmice, poput ove: "Ovaj ide u lov. Ovaj nosi pušku. Ovaj jede krušku. Ovaj kaže: "Daj i meni!" Ovaj kaže: "Ne dam tebi!" Pri tome dodirujemo svaki djetetov prstić po redu. Poznate su i brojne igre na dlanu, poput: "Mama kuha kašu za maloga Sašu..." i "Kriš-kraš, Matijaš". Korisne su kao vježbe mikromotorike i govora od najranijeg djetinjstva. Pjesmicom, koju pjevamo ili recitiramo, pružamo djetetu akustičnu ritmičku stimulaciju. Igre najčešće se izvode kažiprstom, kojim kružimo po djetetovom dlanu, kao da miješamo neko jelo, pa hranimo prst po prst.

Govorno-ritmičke igre možemo započeti od još ranije dobi, praktički od samoga rođenja. Osim što pružaju bebi ugodu i zabavu, ove igre ujedno služe i kao prva ritmička i glazbena stimulacija, a svojim polisenzoričkim djelovanjem veoma su poticajne i za budući razvoj govora. To su ujedno vježbe razvoja slušne i i prostorne percepcije, osjećaja za tempo i ritam, vježbe glasanja i izgovaranja, govornog i motoričkog oponašanja, osvještavanja svojega tijela i svojih motoričkih mogućnosti. Igre se odvijaju u srdačnoj atmosferi punoj šale i nježnosti, u kontaktu djeteta i odrasle osobe koja je djetetu bliska, jer ga voli. Na taj način, igre utječu i na razvoj te održavanje bebinog pozitivnog emocionalnog stanja. Prve stimulacije kojima dodirujemo bebinu glavicu, trbuščić ili pokrećemo njene ručice i nogice, dok leži ili je naslonjena na jastuk, odvijaju se uz ritam našeg glasanja. Što je dijete mlađe, pokreti su sporiji i nježniji, a naše glasanje afektivnije. Postupno se djetetovo aktivno sudjelovanje i njegova samostalnost povećavaju. Poželjno je da svaka igrica-pjesmica sadrži na kraju neku poantu, neki zgodan šaljivi završetak, povezan s drugačijim naglim pokretom i afektivnim usklikom (npr. kažemo: "Bacimo ga!", "Dolje!" ili "Visoko!" i napravimo u šali pokret kao da želimo baciti bebu ili je podižemo u zrak). Zanimljivo je da će dijete prvo početi sudjelovati baš{ u toj "poanti", jer će je veselo i nestrpljivo očekivati. U svim igrama bitno je da vlada ugodna atmosfera uzajamne srdačnosti i prihvaćanja. Tu će osim majčinog milog osmijeha i nježnog dodira, djelovati i sama melodija pjesmice, a kasnije i njen verbalni sadržaj, kao i to da ritam pjesmice dijete ne doživljava samo slušanjem, već i taktilno i kinestetski, jer ga majka u tom ritmu dodiruje ili pokreće. Za igre i pjesmice postoje nazivi: hopsalice, cupkalice, gegalice, ljuljalice, tašunalice ili pljeskalice, igre na dlanu, igre rukama i prstima itd., ovisno o tome da li ćemo uz njihov ritam dijete cupkati u krilu, pomagati mu da skakuće ili ljuljati ga na razne načine ili se gegati s njim lijevo-desno ili samo lupati ritam pljeskajući, stupajući ili koristeći drvene batiće.

Pjesmarica-priručnik "Govor-ritam-pokret: Pjesme i igre za razvoj govora i motorike" sadrži više od 300 pjesmica i igara namijenjenih posebno mališanima.

----------------------------------------------------------------------------------------------

OLIGOFRENLOGIJA


Mnogi studenti imaju teškoća sa ovladavanjem Pijažeovom teorijom intelektualnog razvoja.
Pogotovo studenti prve ili druge godine koji se prvi put sreću sa ovom problematikom. Na III i IV godini stvar se obično malko popravlja jer studenti polako "uđu u šemu" jer se Pijaže provlači kroz ceo fakultet, pa alumulacijom iskustava ponešto uspeju i da shvate.
Predavanja su od velikog značaja za razjašnjavanje velikog broja pojmova koje je potrebno usvojiti da bi se u potpunosti shvatilo o čemu Pijaže priča.
Međutim, malo je vremena da bi se sve objasnilo.

Zato mislim da ne bi bilo loše da se ovde nađu neke informacije koje će studentima olakšati da priđu razjašnjavanju ove teorije.

Evo samo nekoliko od tih pojmova, bez čijeg poznavanja je čitanje knjige "Intelektualni razvoj deteta", Ž. Pijažea - pravi izvor frustracija:

Tranzitivnost, asimetrija relacija, multiplikacija relacija, multiplikacija klasa, reverzibilnost, multiplikacija svojstava, grupisanje relacija, konzervacija količine, koordinacije reverzibilnih relacija, numeričke aditivne i multiplikativne kompozicije, invarijante, pojam mentalne strukture, pojam stadijuma, pojam broja ...

I pored činjenice da postoji dosta literature koja se bavi razmatranjem ove teorije, mislim da je malo one koja uspeva da na jednostavan način opiše ovu teoriju odnosno da je na adekvatnom nivou približi prosečnom studentu. U svakom slučaju, treba pročitati sve što je dostupno, a onda pokušati složiti kockice u glavi...


"... Mi postuliramo postojanje četiri glavna perioda u kognitivnom razvoju. Prvi je SENZO-MOTORNI period, koji traje od rođenja do pojave govora. Ovaj period obeležen je onim što nazivamo "Senzo-motorna inteligencija"; iz ove vrste inteligencije proizlazi izvestan broj dostignuća, kao što su organizacija prostornih odnosa, organizacija objekata i pojam njihove postojanosti, organizovanje uzročnih onosa, itd. Posle senzo-motornog perioda, krajem 2. godine, nastaje drugi period, koji počinje simboličkom, ili semiotičkom funkcijom. Ovaj period nazivamo period "PREOPERACIONOG MIŠLJENJA" pošto je dete tada u stanju, zahvaljujući simboličkoj funkciji, da koristi reprezentacije u mišljenju. Ipak, u ovom stadijumu, dete ne može da obavlja operacije na način na koji ja definišem ovaj izraz. U mojoj terminologiji "OPERACIJE" predstavljaju interiorizovane akcije, koje su reverzibilne, tj. akcije koje mogu da se izvršavaju u suprotnim pravcima. Konačno, operacije se koordiniraju u celovite strukture, a te strukture dovode do osećanja u unutrašnjoj nužnosti.
Treći glavni period počinje oko 7-8. godine i obeležen je zametanjem operacija. U početku, te operacije su konkretne, tj. one se primenjuju neposredno na objekte da bi se manipulisalo tim objektima. Na primer, dete može da klasifikuje konkretne objekte, da ih ređa, da uspostavlja korespodencije među njima, da vrši numeričke operacije na njima, da ih meri sa prostorne tačke gledišta, itd. Operacije ostaju konkretne sve do 11-12. godine. Približno na tom uzrastu počinje četvrti period. Ovaj period obeležavaju formalne ili propozicione operacije. To znači da se operacije više ne primenjuju samo na manipulisanje konkretnim objektima već sada obuhvataju i hipoteze i iskaze koje dete može da koristi kao apstraktne hipoteze iz kojih može da izvodi zaključke logičkim ili formalnim sredstvima..."

- Iz Intelektualni razvoj deteta, Ž. Pijaže - B. Inhelder, (str. 121,122)[/img]

 


Mentalna retardacija





S obzirom na složenost pojma inteligencije, ne iznenađuje što nijedna definicija intelektualne defektnosti, mentalne subnormalnosti ili, kako se najčešće zove, mentalne retardacije ne zadovoljava posve. Većina se stručnjaka slaže da definicija mentalne retardacije uključuje i činjenicu da je retardacija stanje koje mora nastupiti prije zrelosti i da određeni poremećaji u ponašanju i drugi simptomi koji se vide kod mentalno retardiranih isto tako mogu biti prisutni i u ostalih osoba, bilo djece, bilo odraslih.
Zbog praktičnih razloga navodimo opise ponašanja koji se očekuju na raznim razinama mentalne retardacije. Međutim, valja naglasiti da u svakoj od navedenih kategorija postoje razlike među pojedincima koje ne ovise samo o stupnju mentalne retardacije, nego uvelike i o osobinama ličnosti, reakcijama uže okoline (ponajprije obitelji) te o drugim okolnostima na životnom putu mentalno retardirane osobe.



Granični stupanj mentalne retardacije

Govoreći uopćeno, pojedinci na graničnom stupnju mentalne retardacije postižu QI od 60/70 do 83/84, a kao odrasli postižu mentalnu dob od 10 do 13 godina. Često ne mogu postići adekvatnu socijalnu i profesionalnu adaptaciju ako nisu odgovarajuće osposobljeni i nemaju odgovarajuće uvjete za rad. Većina djece na graničnom stupnju može se stopiti s prosječnom populacijom, iako se kao odrasli obično zadržavaju na nižem socioekonomskom statusu, što najčešće uvjetuje njihovu deprivirajuću situaciju. Ako se uz granične intelektualne sposobnosti vezuju teške socioekonomske prilike, smetnje u razvoju ličnosti, cerebralna ili neka druga oštećenja, u interesu je djeteta da se ono uključi u skupinu hendikepiranih osoba. U manje složenim supkulturama tzv. granični pojedinci uopće se ne moraju pojaviti kao hendikepirani.



Debilnost - lagana mentalna retardacija



Kvocijent inteligencije djece te grupe iznosi između 50 i 70, a intelektualni razvitak većinom ne može prijeći uzrast od desetak godina. Kod te kategorije prisutno je slabo prosuđivanje, uviđanje odnosa i pojava često je iskrivljeno, a mišljenje se odvija na konkretnoj razini. Shvaćanje odnosa između uzroka i posljedica u te je djece često nedovoljno i pogrešno, a apstraktno mišljenje slabo je razvijeno.
S obzirom na emocionalne karakteristike i socijalizaciju, u toj grupi možemo razlikovati dva tipa. Jedan tip čine djeca čiji je opći psihički razvoj, osim intelektualnog deficita, uglavnom skladan i ne pokazuju se neki teži poremećaji, pa većinom i nema poteškoća u društvenom prilagođavanju.
Ako su obiteljske okolnosti sređene, a školovanje prilagođeno mogućnosti, takve se osobe mogu profesionalno osposobiti.
U drugoj se grupi, međutim, susreću određeni poremećaji, npr. tipovi ponašanja koji se mogu nazvati apatičnima, uznemirenima, nepostojanima, infantilnima, maničnima i sl.
Debilna djeca i debilne osobe ne razlikuju, kao što smo rekli, bitno od nebitnoga, pa su zbog toga u njihovu središtu vrlo često konkretni neposredni dojmovi. Apstraktne pojmove shvaćaju nepotpuno, eventualno povezane s nekim određenim, konkretnim iskustvom. Praktične probleme rješavaju teško jer raspolažu oskudnim brojem rješenja, i do tih su rješenja došle uglavnom imitacijom, odnosno treningom, a imaju vrlo malo originalnih i individualno koncipiranih rješenja. Zbog toga debilna djeca često primjenjuju samo univerzalna i stereotipna rješenja u različitim situacijama. Često debilne osobe nemaju problema s pamćenjem, pri čemu mogu pokazivati nadarenost za pamćenje određenih imena, ljudi, željezničkih stanica, događaja i sl., ali to nisu u stanju svrsishodno iskoristiti i prilagoditi svakodnevnim obavezama. Emocionalni kontakti s drugim osobama vrlo su često siromašni, a sadržaji su manje diferencirani. Kod njih postoji pomanjkanje kontrole emocija, ili manjkava kontrola emocija, pa se vrlo često pojavljuje direktna emotivna reakcija i agresivnost pri različitim razočaranjima.
Premda se u debilne djece govor razvija kasnije i rječnik općenito ostaje siromašan, a često zaostaju i u tjelesnom razvoju, poremećaj se ipak većinom ne otkriva u predškolskoj dobi nego tek u školi.
U grupi debilnih osoba, prema općem ponašanju i reakcijama, možemo razlikovati djecu koja su suviše kinetička ili eretična i tromu ili torpidnu djecu. Eretična djeca stalno su u psihomotornom nemiru, impulsivna su i nepredvidivo agresivna pa reagiraju na najmanje povode, dok su torpidna djeca usporena, neaktivna, povučena te općenito pasivna i vrlo povodljiva.


Imbecilnost - umjerena mentalna retardacija

Umjereno mentalno retardirane pojedince označava QI od 36 do 51 i oni kao odrasli postižu mentalnu dob od 6,1 do 8,5 godina. Umjerena mentalna retardacija očituje se u raznim oblicima psihomotornog zaostajanja te u teškom zaostajanju razvoja govora. Često se mogu zapaziti tjelesne nepravilnosti. Osobito je oštećena koordinacija pokreta. Intelektualne sposobnosti uvelike su smanjene. Sposobnost percipiranja ograničena je, a viši misaoni procesi nerazvijeni. Umjereno mentalno retardirano dijete nije kadro formirati složenije predodžbe, osobito pojmove. Njegove su predodžbe nepotpune, siromašne i nejasne, a njihovo povezivanje uglavnom se osniva na jednostavnim asocijacijama po vremenskom i prostornom dodiru.
Pamćenje te djece slabo je, njihova pažnja fluktuira, a shvaćanje je usporeno. Psihički život umjereno mentalno retardiranog djeteta svodi se uglavnom na nagonske impulse, a aktivnost na imitaciju tuđih radnji i pokreta, te ostaje komponenta intelektualno određenog cilja. Emocionalni život nije razvijen. Dijete na takvom stupnju mentalne retardacije nije sposobno za učenje u školskom smislu, nego za osposobljavanje. Uz znatne poteškoće, može se priučiti na vrlo jednostavne rutinske poslove. Stoga se za umjereno mentalno retardiranu djecu ne osnivaju specijalne škole s organiziranom nastavom. Ona su smještaju u posebne ustanove, u kojima se osposobljavaju za lakše manualne poslove (neke poljoprivredne radove, lakše oblike kućne radinosti i sl.). Proces osposobljavanja i učenja temelji se, uglavnom, na mehanizmu uvjetnih refleksa.



Idiotija - teška mentalna retardacija

Teška mentalna retardacija označava se s QI od 20 do 35 i manje. Ta djeca kao odrasli postižu mentalnu dob od 3,9 do 6 godina. Njihov psihički život svodi se na nagonske radnje, a proces mišljenja potpuno je zakržljao, što se očituje u vrlo ograničenoj sposobnosti stjecanja predodžbi i u nesposobnosti stvaranja pojmova. Shvaćanje je nerazvijeno, a pažnja pasivna. Pamćenje je u te djece vrlo slabo te često ne mogu prepoznati ni svoje roditelje, ne znaju rukovati najobičnijim predmetima, ne znaju se obući, a ne mogu usvojiti ni osnovne higijenske navike. Njihov je govor rudimentaran i uglavnom se svodi na besmisleno izgovaranje jednosložnih riječi. Emocionalni je život nerazvijen. U njih postoji samo vegetativni osjećaj nezadovoljenosti osnovnih bioloških potreba. Pokreti su im nespretni, nezgrapni i tromi, a ponekad uopće ne nauče hodati. Često su prisutne tjelesne deformacije, paralize, pareze, konvulzivni napadi i sl. Ta se djeca ne mogu zaštititi od obične fizičke opasnosti. Pedagoškim radom u njih se ne može postići ništa. Takva se djeca doživotno stavljaju u posebne ustanove. Sklona su različitim bolestima i obično rano umiru.

Mentalna retardacija velik je socijalni, pravni, medicinski i psihološki problem. Prema Wechslerovoj procjeni, oko 20% populacije pripada kategoriji mentalno retardiranih. To je golem teret za svaku zemlju, zato je nužno izraditi program zaštite, posebne pomoći i zbrinjavanja takvih osoba. U tom okviru, dijagnosticiranje mentalno retardiranih ima posebno značenje.

Karakteristike razvoja mentalno retardiranog djeteta

Roditelji mentalno retardirane djece također mogu biti mentalno retardirane osobe ili osobe kojima je na drugi način oštećen duševni razvoj. Oni od najranijeg djetinjstva ne pružaju djetetu adekvatnu njegu, pa djeca često pobolijevaju. Prehrana takve djece nedostatna je, nestručna, pa su često pothranjena. Uz to, higijena je slaba, što pridonosi morbiditetu mentalno retardirane djece. Mentalno nedovoljno razvijena ili duševno bolesna majka nije sposobna pružiti djetetu svu potrebnu nježnost.

Nerijetko su njezini postupci grubi, pokreti nezgrapni, a emocionalnih reakcija nema, ili su nepotrebno prenaglašene. U takvoj se atmosferi emocionalni razvoj djeteta odvija usporeno.

I ako roditelji nisu mentalno retardirani ili duševno bolesne osobe, psihički razvoj mentalno nedovoljno razvijenog ili invalidnog djeteta može ipak biti poremećen. Fizički izgled oštećenog djeteta ne stimulira roditelje. Takvim se djetetom očevi nešto manje bave. Invalidnost djeteta poneki roditelji smatraju sramotom te dijete isključuju iz kontakta sa svojim znancima, čime se za dijete sužava krug usvajanja novih znanja i stjecanja novih emocionalnih iskustava.

Mentalno nedovoljno razvijena djeca teško usvajaju nova znanja, a uz to ne primjenjuju već stečeno znanje i iskustvo. Događa se da se roditelj povuče, prestane dijete učiti nove riječi, ili se obeshrabri pa to čini rijetko, ponestane mu entuzijazma i ustrajnosti pri navikavanju mentalno nedovoljno razvijenog djeteta na samostalnost u prehrani i higijeni. Uz to, mentalno nedovoljno razvijeno dijete ne daje roditeljima dovoljno poticaja da se njime bave. Zapostavljanje djeteta uzrok je sve većeg zaostajanja njegova emocionalnog, intelektualnog i motornog razvoja.

Pojedini roditelji zapostavljaju mentalno nedovoljno razvijeno dijete na račun zdrave djece u obitelji. Zdravo dijete preferiraju u prehrani, odijevanju, školovanju i sl. Time hendikepirano dijete biva i emocionalno uskraćeno, pa razvoj njegova karaktera može biti pogrešno usmjeren. To je razlog netrpeljivosti hendikepiranog djeteta prema zdravoj djeci i sestrama. Hendikepirano dijete osjeća da je suvišno i nepoželjno, postaje nepovjerljivo, povlači se u sebe ili postaje podmuklo i lukavošću pokušava pribaviti ono što želi. U takvoj situaciji, protrahirane enureze, enkompreze ili drugi psihogeni fenomeni i bolesti mogu biti sredstvo kojim hendikepirano dijete i nesvjesno prisiljava majku da i za nj odvoji vremena za njegu, malo pažnje i ljubavi.

Ti se konverzivni fenomeni pri obradi hendikepiranog djeteta često ne tumače kao podsvjesno sredstvo kojim dijete želi zadržati emocionalni kontakt s ukućanima, već kao simptomi teške mentalne retardacije. Zbog nesagledavanja simptoma, može se stvoriti zaključak da je posrijedi teža retardacija nego što jest, pa se izbor škole i rehabilitacija izvrše na štetu djeteta.

Hendikepirano dijete, zbog nedovoljne mentalne razvijenosti, svoga fizičkog izgleda, govornog defekta, nepokretnosti, paretičnosti udova i drugih oblika invalidnosti, može imati izuzetno nepovoljne uvjete za psihički razvoj. Nemogućnost djeteta da dohvati željene predmete, nesamostalnost u prehrani i higijeni stvaraju u djetetu osjećaj zavisnosti od drugih i bespomoćnosti, koja može biti kompenzirana tek uz mnogo truda i razumijevanja ukućana, koji moraju djetetu pomoći da razvije bar djelomičnu samostalnost, u skladu sa svojim oštećenjem.

Mentalno nedovoljno razvijena djeca često ne mogu ravnopravno sudjelovati u igri vršnjaka, ili to ne mogu nikako. Ona se povlače u sebe, pa im je zbog toga uskraćeno uvježbavanje motorike, govora, vježbanja i proširivanja mašte te još više zaostaju za vršnjacima, nerijetko postaju ljubomorni, zavidni, podmukli, u grupi traže privilegije te se jaz između njih i zdrave djece produbljuje, njihova izoliranost postaje sve veća. Time im je tek uskraćeno uvjebavanje motorike, stjecanje novih znanja i emocionalnih iskustava. Opet se zatvara začarani krug u kojem hendikepirano dijete motorički i intelektualno sve više zaostaje za vršnjacima.

Tjelesna invalidnost čini dijete nepokretnim ili slabije pokretnim. Hendikepirana djeca često kasnije prohodaju i slabije su pokretna, pa se vidokrug njihova interesa ograničava. Slabija pokretnost i tjelesna invalidnost česti su uzroci odbacivanja hendikepiranog djeteta iz grupe vršnjaka. Osim toga, mentalno nedovoljno razvijena djeca često ometaju igre svojom sporošću i neshvaćanjem. Katkad roditelji sami poduzimaju nešto radi jačanja snage ili pokretljivosti paretičnog dijela tijela. Njihova nestručnost, nestrpljenje, bolovi koje dijete trpi i sl. mogu pobuditi i otpor djeteta prema takvim radnjama. Kada kasnije rehabilitaciju započne stručna medicinska osoba, dijete, naučeno da su masaža i pokreti paretičnog dijela prije izazivali bolove i bili neugodni, pruža otpor, boji se i negativno se odnosi prema fizikalnom terapeutu i rehabilitaciji uopće. Takav stav djeteta može rehabilitaciju otežati ili je čak onemogućiti. Zbog toga je važno da rehabilitacija započne što prije, da je obavljaju samo stručne osobe, a roditelji da provode samo one radnje i samo na način koji savjetuju stručnjaci. Pokušaj uvježbavanja govora uz nestrpljenje i kažnjavanje djeteta za neuspjeh, što ponekad čine roditelji, može u njemu izazvati strah i otpor, koji će znatno otežati ili onemogućiti rad logopedu. Tada će uz logoterapiju biti potrebna i psihoterapija djeteta i savjetovanje roditelja.

Mentalno retardirana djeca često zbog svoje osnovne bolesti provode, radi dijagnoze i terapije, mnogo vremena u bolnicama. Kod njih se, po pravilu, rade mnoge dijagnostičke pretrage. Njihove su bolesti većinom kronične i teško izlječive. Zbog svega toga, ta djeca imaju dobro poznati sindrom hospitalizma, a ako se on ne prepozna, mogu se pri psihološkom testiranju dobti pogrešni rezultati.

Inzistiranje na tome da dijete brzo nauči čitati, pisati i računati, može u djeteta izazvati otpor, pogotovo ako ga zbog neuspjeha kažnjavaju, omalovažavaju ili ismijavaju drugi učenici. Dijete odbija suradnju, šuti ili na drugi način izražava svoj negativizam. Nekada su tegobe vrlo izražene, pa dijete regredira u svom ponašanju. Ponovno se javlja enureza, enkompreza i sl. Ponekad se ta djeca pokušavaju afirmirati u grupi vršnjaka glasnim govorom, smijehom, ometanjem nastave i drugim smetnjama u ponašanju. Druga djeca reagiraju konverzivnim fenomenima: mucanjem, tepanjem, gastointestinalnim tegobama, glavoboljom i sl. Jaz između mentalno nedovoljno razvijenog djeteta i ostale djece produbljuje se što više zdrava djeca napreduju u nastavnom programu. Hendikepirano dijete sve više zaostaje, ne može pratiti zbivanja u grupi vršnjaka, počinje se izolirati, postaje nervozno, depresivno, prkosno, sukobljava se s vršnjacima. Ako je jako izražena, takva sekundarna neurotizacija izaziva teže smetnje u ponašanju, na što uslijede sankcije škole, pa situacija za hendikepirano dijete postaje još teža.


Za informacije dostupne u ovoj e-ciklopediji zahvaljujem:
Mr. sc. George Salebi, dr. med.

---------------------------------------------------------------------------------------------

TIFLOLOGIJA

 

Kako pri susretu sa slijepom osobom

Slijepe osobe mogu biti Vaši susjedi, slučajni prolaznici, netko koga ćete primijetititi s bijelim štapom ili psom vodičem, Vaše kolege na radnom mjestu. U želji da susret sa slijepom osobom bude ugodan, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, napisala je brošuru sa informacijama važnim za način ophođenja sa slijepim osobama. Također ćemo upozoriti kako se ne smije postupati, jer sljepoća zahtjeva specifičan pristup i i način ophođenja.


Ove su upute namijenjene svima koji vide, a čija je pomoć dragocjena pri susretu sa slijepim osobama.

Tehnike koje slijepe osobe koriste pri vlastitom snalaženju u prostoru jesu: dugi bijeli štap, pas vodič, videći vodič ili elektronska pomagala.
Slijepe osobe ponekad trebaju pomoć drugih pri kretanju, čak i kad se uglavnom dobro snalaze same. Osoba koja vidi, a ne zna pomoći, može pogriješiti, pri čemu se slijepa osoba osjeća nesigurno i neugodno.

Tehnike koje se preporučuju usavršavaju se vježbom kao i većina vještina.


PRISTUP SLIJEPOJ OSOBI
Prilikom pristupanja slijepoj osobi obratite joj se smirenim glasom nudeći joj svoju pomoć. Ukoliko ona to odbije, nemojte se uvrijediti, jer za to postoje opravdani razlozi, ali to ne znači da će druga osoba vašu dobronamjernu pomoć odbiti.
Pri susretu sa slijepom osobom važno je komunicirati izravno, kako bi shvatila da se obraćate upravo njoj. Ukoliko ste u prostoru gdje ima više ljudi, lagano joj dotaknite rame, kako bi ona bila sigurna da razgovarate s njom.
U trenutku kada odlučite udaljiti se, obavijestite o tome osobu kako bi znala da odlazite.









RUKA VODILJA
Za usporedno hodanje u zatvorenim ili otvorenim prostorima stanite pored sljepe osobe spuštenih ruku. Osoba neka vašu ruku uhvati odmah iznad lakta s prstima na unutarnjoj, a palcem na vanjskoj strani ruke. Pri tome lakat slijepe osobe treba biti savijen. U tom će položaju slijepa osoba biti pola koraka iza vas, što će joj omogućiti da lakše prati ritam vašeg kretanja.

Ni u kojem slučaju ne smijete vi uhvatiti slijepu osobu za ruku i gurati je ispred sebe. To ne samo da izaziva nelagodu, već je i opasno po život.

HODANJE U NIZU- JEDAN IZA DRUGOGA
Hodanje u nizu često se koristi u trgovinama, ordinacijama, restoranima i prometnim gužvama. Da bi slijepa osoba znala kada se treba povući iza vas, pomaknite svoju ruku vodilju do sredine leđa. Osoba vas slijedi ispružene ruke hodajući iza, umjesto pored vas.
Ako ima dovoljno prostora za usporedno kretanje, povucite ruku u njezin uobičajeni položaj sa strane i nastavite kretanje.

RUBNICI
Bez obzira na to što je pronalaženje rubnika jednostavno, ljudi često ne znaju što treba učiniti.
Malo zastanite prije nego zakoračite gore ili dolje, i osoba će osjetiti promjenu u položaju ruke. Mnoga suvremena raskrižja imaju široke i zaobljene rubnike. Pripazite da se osoba ne nađe na kolniku prije vas (bez obzira na pravilan položaj ruke vodilje) zbog izrazite zaobljenosti rubnika.









STEPENIŠTE
Prilikom dolaska do stepeništa uvijek se postavite licem prema njemu. Bez obzira penjete li se ili silazite, morate biti korak (stepenicu) ispred osobe, tako da ona ne nalazi imaginarne stepenice. Približavajući se stepenicama upozorite na smjer kretanja (gore ili dolje). Prije silaska neke slijepe osobe vole povući nogom po rubu stepenice kako bi odredile razdaljinu prije polaska. Silazeći niz stepenice, vi ste korak (stepenicu) ispred osobe. Kada dođete do kraja, stanite i pričekajte da se i slijepa osoba spusti sa zadnje stepenice. Prilikom penjanja slijepa osoba će primijetiti da se vaša ruka podiže. Slijedeći vaše kretanje, uvijek će biti jednu stepenicu iza vas. Prilikom dolaska do vrha, zakoračite duljim korakom da slijepa osoba osjeti da nastavljate u istoj ravnini.

SJEDANJE

Slijepu osobu nikada ne gurajte okrenutu leđima u stolicu!

Bez obzira na to s koje strane prilazite stolici, ruku vodilju uvijek postavite na naslon. Taj će pokret osobi pokazati položaj stolice, i tada ona može sjesti.

Ukoliko je stolica pokraj stola, upozorite osobu na blizinu i položaj stola.

Ako ste u situaciji da slijepoj osobi pomognete pronaći stolicu u kazalištu ili koncertnoj dvorani, postupite na slijedeći način:

Odvedite osobu do željenog reda i postrance zakoračite u isti, leđima okrenuti prema sjedalima. Zaustavite se kada osoba dođe do svog sjedala.

Prilikom izlaska iz reda postupak je isti.

VRATA

Prilikom prolaska kroz vrata obvezno ih otvarajte rukom vodiljom, jer će tako osoba znati u kojem se smjeru otvaraju. Pri tome treba paziti da osoba bude na istoj strani gdje je i kvaka, kako bi vrata nakon prolaska svojom slobodnom rukom mogla zatvoriti.

Upozorite osobu kada naiđete na vrata koja se sama zatvaraju.

Pri korištenju rotacijskih vrata porebno je procijeniti ima li u odjeljku dovoljno mjesta za dvije osobe.

Ukoliko osoba koristi bijeli štap ili psa vodiča, otvorite vrata i propustite je da ih samostalno prođe.



SREDSTVA GRADSKOG I MEĐUGRADSKOG PRIJEVOZA
Nema čvrstog pravila o tome kako ući i izaći iz autobusa, tramvaja ili vlaka, jer to određuje njihov model.

Evo nekoliko općih uputa:
Prilikom ulaska i izlaska iz sredstava javnoga prijevoza, obvezno koristite prva vrata (kod vozača)
Priđite ulazu u prometno sredstvo tako da slijepa osoba slobodnom rukom može lako pronaći rukohvat
Hodajte jedno iza drugoga po stepenicama, te kroz prolaz među sjedalima
Kada dođete do praznih sjedala, vi zakoračite prvi i pustite da vas osoba slijedi. Sjesti možete istovremeno
Kod izlaska također treba hodati jedno iza drugoga

PAS VODIČ
Jedan od načina kretaja koji slijepoj osobi omogućuje maksimalnu samostalnost i neovisnost od drugih je uz pomoć psa vodiča. Budući je pas vodič naučen da automatizmom zaobilazi prepreke, traži i markira rubnike, stepenice ili pješačke prijelaze, pronalazi autobusna i tramvajska stajališta, njegovom je korisniku kretanje vrlo sigurno i lagano.
Molimo nikada ne ometati psa vodiča dok radi!
Vašom iskazanom ljubaznošću odvlačite pozornost psa od zadatka koji u tom trenutku treba obaviti za korisnika. To ponekad može biti i opasno po život slijepe osobe.

Ukoliko procijenite da pas u tom trenutku miruje i da ga želite pomaziti, to morate pitati korisnika, kako bi on znao što namjeravate učiniti.

Sve ove upute možete primijeniti i u komunikaciji sa slijepom djecom. Naravno, ti će Vam susreti biti ugodniji, ako koristite Vaše osjećaje i ranije spoznaje o djeci općenito.

Što god bilo, želimo vam ugodne susrete, i sigurno kretanje.
Na kraju, iskreno hvala za strpljivost i razumijevanje specifičnih potreba slijepih osoba.





15. srpnja 2004. Uredili:
Tehnički administrator
Tomislav Benjak, dr. med.



Autori:
Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet
Upute pripremila: Mira Katalenić
Kako pri susretu sa slijepom osobom

Slijepe osobe mogu biti Vaši susjedi, slučajni prolaznici, netko koga ćete primijetititi s bijelim štapom ili psom vodičem, Vaše kolege na radnom mjestu. U želji da susret sa slijepom osobom bude ugodan, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, napisala je brošuru sa informacijama važnim za način ophođenja sa slijepim osobama. Također ćemo upozoriti kako se ne smije postupati, jer sljepoća zahtjeva specifičan pristup i i način ophođenja.


Ove su upute namijenjene svima koji vide, a čija je pomoć dragocjena pri susretu sa slijepim osobama.

Tehnike koje slijepe osobe koriste pri vlastitom snalaženju u prostoru jesu: dugi bijeli štap, pas vodič, videći vodič ili elektronska pomagala.
Slijepe osobe ponekad trebaju pomoć drugih pri kretanju, čak i kad se uglavnom dobro snalaze same. Osoba koja vidi, a ne zna pomoći, može pogriješiti, pri čemu se slijepa osoba osjeća nesigurno i neugodno.

Tehnike koje se preporučuju usavršavaju se vježbom kao i većina vještina.


PRISTUP SLIJEPOJ OSOBI
Prilikom pristupanja slijepoj osobi obratite joj se smirenim glasom nudeći joj svoju pomoć. Ukoliko ona to odbije, nemojte se uvrijediti, jer za to postoje opravdani razlozi, ali to ne znači da će druga osoba vašu dobronamjernu pomoć odbiti.
Pri susretu sa slijepom osobom važno je komunicirati izravno, kako bi shvatila da se obraćate upravo njoj. Ukoliko ste u prostoru gdje ima više ljudi, lagano joj dotaknite rame, kako bi ona bila sigurna da razgovarate s njom.
U trenutku kada odlučite udaljiti se, obavijestite o tome osobu kako bi znala da odlazite.









RUKA VODILJA
Za usporedno hodanje u zatvorenim ili otvorenim prostorima stanite pored sljepe osobe spuštenih ruku. Osoba neka vašu ruku uhvati odmah iznad lakta s prstima na unutarnjoj, a palcem na vanjskoj strani ruke. Pri tome lakat slijepe osobe treba biti savijen. U tom će položaju slijepa osoba biti pola koraka iza vas, što će joj omogućiti da lakše prati ritam vašeg kretanja.

Ni u kojem slučaju ne smijete vi uhvatiti slijepu osobu za ruku i gurati je ispred sebe. To ne samo da izaziva nelagodu, već je i opasno po život.

HODANJE U NIZU- JEDAN IZA DRUGOGA
Hodanje u nizu često se koristi u trgovinama, ordinacijama, restoranima i prometnim gužvama. Da bi slijepa osoba znala kada se treba povući iza vas, pomaknite svoju ruku vodilju do sredine leđa. Osoba vas slijedi ispružene ruke hodajući iza, umjesto pored vas.
Ako ima dovoljno prostora za usporedno kretanje, povucite ruku u njezin uobičajeni položaj sa strane i nastavite kretanje.

RUBNICI
Bez obzira na to što je pronalaženje rubnika jednostavno, ljudi često ne znaju što treba učiniti.
Malo zastanite prije nego zakoračite gore ili dolje, i osoba će osjetiti promjenu u položaju ruke. Mnoga suvremena raskrižja imaju široke i zaobljene rubnike. Pripazite da se osoba ne nađe na kolniku prije vas (bez obzira na pravilan položaj ruke vodilje) zbog izrazite zaobljenosti rubnika.









STEPENIŠTE
Prilikom dolaska do stepeništa uvijek se postavite licem prema njemu. Bez obzira penjete li se ili silazite, morate biti korak (stepenicu) ispred osobe, tako da ona ne nalazi imaginarne stepenice. Približavajući se stepenicama upozorite na smjer kretanja (gore ili dolje). Prije silaska neke slijepe osobe vole povući nogom po rubu stepenice kako bi odredile razdaljinu prije polaska. Silazeći niz stepenice, vi ste korak (stepenicu) ispred osobe. Kada dođete do kraja, stanite i pričekajte da se i slijepa osoba spusti sa zadnje stepenice. Prilikom penjanja slijepa osoba će primijetiti da se vaša ruka podiže. Slijedeći vaše kretanje, uvijek će biti jednu stepenicu iza vas. Prilikom dolaska do vrha, zakoračite duljim korakom da slijepa osoba osjeti da nastavljate u istoj ravnini.

SJEDANJE

Slijepu osobu nikada ne gurajte okrenutu leđima u stolicu!

Bez obzira na to s koje strane prilazite stolici, ruku vodilju uvijek postavite na naslon. Taj će pokret osobi pokazati položaj stolice, i tada ona može sjesti.

Ukoliko je stolica pokraj stola, upozorite osobu na blizinu i položaj stola.

Ako ste u situaciji da slijepoj osobi pomognete pronaći stolicu u kazalištu ili koncertnoj dvorani, postupite na slijedeći način:

Odvedite osobu do željenog reda i postrance zakoračite u isti, leđima okrenuti prema sjedalima. Zaustavite se kada osoba dođe do svog sjedala.

Prilikom izlaska iz reda postupak je isti.

VRATA

Prilikom prolaska kroz vrata obvezno ih otvarajte rukom vodiljom, jer će tako osoba znati u kojem se smjeru otvaraju. Pri tome treba paziti da osoba bude na istoj strani gdje je i kvaka, kako bi vrata nakon prolaska svojom slobodnom rukom mogla zatvoriti.

Upozorite osobu kada naiđete na vrata koja se sama zatvaraju.

Pri korištenju rotacijskih vrata porebno je procijeniti ima li u odjeljku dovoljno mjesta za dvije osobe.

Ukoliko osoba koristi bijeli štap ili psa vodiča, otvorite vrata i propustite je da ih samostalno prođe.



SREDSTVA GRADSKOG I MEĐUGRADSKOG PRIJEVOZA
Nema čvrstog pravila o tome kako ući i izaći iz autobusa, tramvaja ili vlaka, jer to određuje njihov model.

Evo nekoliko općih uputa:
Prilikom ulaska i izlaska iz sredstava javnoga prijevoza, obvezno koristite prva vrata (kod vozača)
Priđite ulazu u prometno sredstvo tako da slijepa osoba slobodnom rukom može lako pronaći rukohvat
Hodajte jedno iza drugoga po stepenicama, te kroz prolaz među sjedalima
Kada dođete do praznih sjedala, vi zakoračite prvi i pustite da vas osoba slijedi. Sjesti možete istovremeno
Kod izlaska također treba hodati jedno iza drugoga

PAS VODIČ
Jedan od načina kretaja koji slijepoj osobi omogućuje maksimalnu samostalnost i neovisnost od drugih je uz pomoć psa vodiča. Budući je pas vodič naučen da automatizmom zaobilazi prepreke, traži i markira rubnike, stepenice ili pješačke prijelaze, pronalazi autobusna i tramvajska stajališta, njegovom je korisniku kretanje vrlo sigurno i lagano.
Molimo nikada ne ometati psa vodiča dok radi!
Vašom iskazanom ljubaznošću odvlačite pozornost psa od zadatka koji u tom trenutku treba obaviti za korisnika. To ponekad može biti i opasno po život slijepe osobe.

Ukoliko procijenite da pas u tom trenutku miruje i da ga želite pomaziti, to morate pitati korisnika, kako bi on znao što namjeravate učiniti.

Sve ove upute možete primijeniti i u komunikaciji sa slijepom djecom. Naravno, ti će Vam susreti biti ugodniji, ako koristite Vaše osjećaje i ranije spoznaje o djeci općenito.

Što god bilo, želimo vam ugodne susrete, i sigurno kretanje.
Na kraju, iskreno hvala za strpljivost i razumijevanje specifičnih potreba slijepih osoba.





15. srpnja 2004. Uredili:
Tehnički administrator
Tomislav Benjak, dr. med.



Autori:
Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet
Upute pripremila: Mira Katalenić

Mr.sc. Jelka Jukić
KBC Stomatološka klinika
Stomatološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Zavod za dječju i preventivnu stomatologiju
Ambulanta za djecu sa smetnjama u razvoju
Nazorova 49 A, Zagreb

DJECA SA SMETNJAMA U RAZVOJU U STOMATOLOŠKOJ AMBULANTI

Djeca sa smetnjama u razvoju zahtjevaju posebnu socijalnu i zdravstvenu skrb. Oko 10% djece se rodi s oštećenjem ili poslije poroda zadobije oštećenja koja imaju trajne posljedice na njihov tjelesni, duševni ili osjetilni razvoj. Stomatološka zaštita djece sa smetnjama u razvoju, zbog specifičnog pristupa i ograničenih mogućnosti rada te povećanog rizika za karijes i oralne bolesti osjetno je skuplja od regularne stomatološke skrbi. Uloga stomatologa u preventivnom i kurativnom djelovanju izuzetno je važna.

Uz poznavanje osnovne dijagnoze, stomatolog treba poznavati i limitiranost ove djece za suradnji kako bi prilagodio svoj pristup. On bi trebao rezultirati najboljim mogućim rješenjem za oralno zdravlje takve djece.

Anamneza za takvo dijete dobiva od drugih osoba ili iz medicinske dokumentacije, koja može biti u obliku povijesti bolesti ili vještačenja. Na traženje stomatologa donosi roditelj je ili osoba koja brine o djetetu.

Djeca sa smetnjama u razvoju u stomatološkoj ordinaciji pokazaju smanjenu ili insuficijentnu kooperabilnost, tjelesnu limitiranost te mogu imati prijašnja negativna medicinska iskustva koja se odražavaju na njihovu emocionalnu stabilnost i daju kumulativni efekat njihovom ponašanju (pozitivan stav, odbijajući stav, stoički stav, nesigurnost i dr.). Uglavnom, ova djeca u stomatološku ordinaciju dolaze s većom anksioznošću u odnosu na zdravu djecu. Često na njihovu suradnju sa stomatologom, osim razvojnih smetnji, utječe i stav roditelja prema stanju djeteta (ljutnja, zaštitnički stav, osjećaj krivnje, traženje krivca i sl.) te socio-ekonomski status obitelji.

Prva posjeta stomatologu najčešće se događa kasnije nego kod zdrave djece. Oralni status pokazuje veću sklonost karijesu, dentalnim, oralnim i ortodontskim anomalijama te slabiju oralnu higijenu, sklonost upalama gingive i paradonta. Tjelesni status može pokazivati malformacije, disrupcije, displazije i deformacije u obliku hipotrofija ili atrofija pojedinih dijelova tijela te veći broj tjelesnih minor anomalija u odnosu na zdravu djecu. Skupinu djece sa smetnjama u razvoju čine i djeca sa različitim sindromima te metaboličkim i kroničnim bolestima.

Postoje različite klasifikacije djece sa smetnjama u razvoju, a sačinjene su na osnovu psihofizičkog oštećenja djeteta u odnosu prema teškoćama koje se javljaju za vrijeme stomatološkog zahvata. Te klasifikacije sačinjene su na osnovu konstitucije, inteligencije, karaktera i duševnog ili tjelesnog razvoja djeteta.

Tri osnovne kategorije duševno i tjelesno oštećenih osoba čine:

1. Teška oštećenja: posljedice cerebralne paralize, sistemne mišićne bolesti, duševna
oštećenja, epilepsije, mentalna retardacija.
2. Srednje teška oštećenja: oštećenja sluha (nagluhost i gluhoća), oštećenja vida
(slabovidnost i sljepoća) te heliognatopalatoshize.
3. Laka oštećenja: slučajevi lakog stupnja psihofizičke retardacije i defekti razne geneze.

1. Teška oštećenja: posljedice cerebralne paralize, sistemne mišićne bolesti, duševna oštećenja, epilepsije, mentalna retardacija.

Cerebralna paraliza i sistemne mišićne bolest imaju širok dijapazon znakova i simptoma (spazam, ataksija, atetoze, tremor, epilepsija, hipotonija, rigiditet muskulature). Jedno od najtežih oštećenja je cerebralna paraliza koju čini sindrom neuroloških oštećenja CNS-a. Prema distribuciji klasificira se na: hemiplegiju, monoplegiju, diplegiju, kvadriplegiju, triplegiju i dvostruku hemiplegiju. Spastična cerebralna paraliza najčešći je tip motornog oštećenja i javlja se u 70 - 80% svih slučajeva cerebralne paralize. Diskinetični tip karakterizira abnormalnost tonusa muskulature koji obuhvaća cijelo tijelo.

Osobe sa spastičnim tipom paralize često imaju rigidni mišićni tonus kada su budne, a smanjeni tonus kada spavaju, te atetoze ili nevoljne pokrete. Ataksija ili nesigurnost u hodu javlja se u manje od 5% slučajeva, kao i tremor. U motornom razvoju imaju zaostajanje u stjecanju motornih vještina i sporiji progres iz jednog stupnja u drugi, manju raznolikost motornih vještina u odnosu na zdravu djecu s abnormalnim obrascima kretnji.

Od senzornih oštećenja mogu se javiti oštećenja vida (do 40%), gubitak sluha (3-10%) te somatosenzorne poteškoće. Prag podražaja može biti izrazito visok ili nizak u odnosu na senzornu informaciju. Kognitivne disfunkcije: poremećaji pažnje, pamćenja ili govora češće su nego u općoj populaciji te rezultiraju mentalnom retardacijom u 50% slučajeva, a s pridruženim teškoćama učenja u 75% slučajeva. Neurološki problemi javlju se u čak 46% slučajeva, a posljedica su oštećenja koja su uzrok nastanka cerebralne paralize. Sekundarna oštećenja čine slabija učinkovitost kardiovaskularnog, respiratornog, gastrointestinalnog sistema te razvoj kontraktura tetiva donjih ekstremiteta. Djeca s cerebralnom paralizom često imaju bruksizam koji može nastati zbog loše funkcije mišića ili zbog emocionalnih poteškoća.

Stomatolog treba znati da glasni zvukovi, rad sisaljke i nepredvidljivi pokreti kod djece s cerebralnom paraliziom izazivaju reakciju muskulature i nekoordinirane, atetoidne kretnje. Kada pacijent nije u stanju sjediti u stomatološkom stolcu, ne može držati otvorena usta, ne otvara ih ili ne sluša upute, ne može pridržavati glavu na naslonu stolca, ne može kontrolirati pokrete, stomatolog se suočava s dodatnim skupom problema.

Mišićna distrofija, poliomijelitis, skleroza multiplex, također imaju za posljedicu oštećenja motorike djeteta te uvjetuju način na koji će biti smještena u stomatološkom stolcu, tako da to za njih nije fizički naporno, a stomatolog ima optimalne uvjete za rad. Ako je uz navedene probleme prisutna i mentalna reterdacija, kontola ponašanja djeteta i rad stomatologa je znatno otežan.

Za dentalni tretman ovakvog djeteta potrebno je izabrati način za osiguranje fizičke stabilnosti djeteta u stolcu. Adekvatan položaj stolca, stabilnost glave u odgovarajućem položaju, mogu smanjiti pokrete djeteta na minimum. To se može osigurati državanjem djeteta u krilu osobe u pratnji djeteta, pridržavanjem djeteta u stolcu ili fiksiranjem pacijenta u specijalno konstruiranim stolcima s remenima za pridržavanje tijela i povezima za zamatanje tijela te korištenjem metalnog štitnika za otvaranje usta.

Duševna oštećenja djece sa smetnjama u razvoju su: autizam, hiperkinetski poremećaji, depresije i psihoze.

Autizam je pervazivni razvojni poremećaj koji je definiran s prisutnošću abnormalnog ili oštećenog razvoja bolesti, a očituje se u najranijem djetinjstvu, od druge do pete godine života. Prevalencija autizma u svijetu, s podudarnošću dokaza, je 5 na 10.000 osoba za “klasični autizam”. Ako se pri klasifikaciji uzme u obzir iskazivanje čitavog spektra sindroma, njime je pogođeno 1 na 700 – 1.000 osoba.

U kliničkoj slici nalazimo poremećaje u razvoju recipročnih socijalnih interakcija sa značajnim poremećajem u neverbalnoj komunikaciji (izostaje pogled oči u oči, izraz lica), ne prepoznavanje osjećaja drugih ljudi (tuga, ljutnja, veselje), nerazvijenu empatiju, kao ni potrebu za kontaktom, posebice vršnjacima.

U verbalnoj komunikaciji djece s autizmom nastaju teškoće u vrlo ranom djetinjstvu izostankom preverbalnih vještina, kasnije izostankom govora, koji nije praćen pokušajem alternativnih načina komunikacije (geste, mimika). Autistična djeca, koja razvijaju govor, pokazuju ga stereotipno i repetitivno, uz čestu i dugotrajnu eholaliju. Suženi repertoar interesa i ponašanja pokazuju zaokupljenošću stereotipnim i restriktivnim modelima interesa, nefleksibilnost i priklanjanje rutinama i ritualima te stereotipnim i repetitivnim motoričkim manirizmima, kao i trajnom zaokupljenošću djelovima predmeta.

Sindrom autizma nije karakterizran orofacijalnim razlikama u odnosu na zdravu djecu, ali način kontrole ponašanja kod stomatološkog liječenja je specifičan. Dugotrajnim ponavljanjem, fizičkim obuzdavanjem te farmakološkim metodama moguće je kontrolirati djecu sa autizmom tijekom stomatološkog liječenja.

Hiperkinetski poremećaji čine kombinaciju hiperaktivnog i loše usklađenog ponašanja s izrazitom nepažnjom i nedostatkom ustrajnosti pri izvršavanju zadataka. Takva djeca su često neoprezna, impulzivna, pretjerano nemirna, sklona nezgodama, niskog samopoštovanja, nemaju osjaćaj uobičajene opreznosti i rezerve, s prisutnim motoričkim poremećajima i poremećajima učenja.

Kontrola ponašanja djece s hiperkinetskim poremećajima u stomatološkoj ordinaciji moguća je limitiranjem trajanja tretmana i farmakološkim metodama (sedacija dušičnim oksidulom, kratkotrajna narkoza).

Djeca sa depresijama i psihozama također zahtjevaju poseban pristup stomatologa. Individualan pristup te poznavanje osnovne dijagnoze djeteta uvjetuju stomatologu izbor kontrole ponašanja djeteta tijekom tretmana (kontrola glasa s empatijom, tehnika fizičkog obuzdavanja i pohvale za vrijeme rada).

Epilepsija je kronična bolest koju karakterizira pojavljivanje epileptičkih napada, koji su posljedica paroksizmalnih poremećaja moždane funkcije. Bolest se očituje gubitkom ili poremećajem svijesti s karakterističnim motornim ispadima, kao što su konvulzije ili klonički grčevi. Postoje tri grupe napada: grand mall s kloničko-toničkim grčevima, kloničkim napadima i hemikonvulzijama; petit mall; miokloni napadaji; akinetske ili astatske krize. Žarišni kortikalni napadaji s motornim, odnosno senzornim atakama javljaju se s izoliranim grčevima jednog dijela tijela, obično ruku, nogu ili lica i šire se per continuitatem, poznati su kao Jaksonov hod, a javlju se bez gubitka svijesti te bolesnik prije napada često ima auru. Psihomotorni napadaj ili psihomotorna ili temporalna epilepsija javlja se sa simptomima koji uključuju halucinacije, iluzije (fenomeni ”već viđeno” ili “nikad viđeno”), automatizme koji se manifestiraju nesvrhovitim ili nekontroliranim kretnjama, obično uz lagano suženu svijest. Kliničke manifestacije se vide na mimično žvačnoj muskulaturi (nekontrolirano mljackanje, žvakanje, gutanje). Autonomne, odnosno visceromotorne ili viscerosenzorne krize koje su najčešći oblik psihomotorne epilepsije, a najpoznatije su gastrična aura, osjećaj težine u želucu, mučnina i bol u abdomenu, iznenadno lupanje srca, bljedilo i znojenje, te osjećaj gladi ili žeđi. Epilepsija ne utječe samo na biološki integritet već i na psihičko, socijalno i fizičko funkcioniranje bolesnika.

Ponašanje djeteta s epilepsijom tijekom stomatološkog tretmana uvjetuju: inteligencija djeteta, dodatna oštećenja i adekvatna terapija osnovne bolesti. Napetost i stres povećavaju mogućnost napada, pa za vrijeme tretmana treba uspostaviti dobru suradnju s djetetom i pravovremeno prepoznati moguću promjenu moždane aktivnosti. Ako tijekom stomatološkog zahvata nastupi epileptički napadaj potrebno je odmah prekinuti rad, osloboditi usnu šupljinu i dišne puteve da ne dođe do gušenja, te zaštititi djete od mogućih ozljeda.

Česta komplikacija koja dodatno otežava rad stomatologa je hiperplazija gingive koja može zahvatiti i do dvije trećine krune zuba, a javlja se kao posljedica korištenja antiepileptika u terapiji epilepsije.

Mentalna retardacija je poremećaj zaustavljena ili nedostatna razvoja uma, posebno karakteriziran oštećenjem vještina koje se očituju u razvojnom razdoblju, a pridonose ukupnoj razini inteligencije, tj. kognitivne, jezične, motorne i socijalne sposobnosti. Može se pojaviti uz neki drugi mentalni ili fizički poremećaj ili bez njega. Kod djece sa smetnjama u razvoju može biti izolirana ili u sklopu sindroma.

Ovisno o stupnju, mentalna retardacija može biti laka, umjerena, teška ili duboka. Čak u 40% slučajeva nije poznat uzrok njenog nastanka, dok se prevalencija mentalne retardacije kreće se oko 3% u općoj populaciji.

Karakteristike ponašanja mentalno retardiranog djeteta uključuju hiperaktivnost, nemir, kratku pažnju, zbunjenost, emocionalnu labilnost te siromašnu motoričku aktivnost. Ponašanje ovakvog djeteta u stomatološkoj ambulanti ovisi o socijalnoj, emocionoj i intelektualnoj zrelosti djeteta te se mora uzeti u obzir cijeli njegov razvojni status.

Socijalni i emocionalni razvoj, govor i jezik djeteta koji daju opseg oštećenja u komunikaciji te fizička ograničenja ukazuju stomatologu kako treba determinirati očekivanja djeteta i odrediti ciljeve za individualnu suradnju. U uspostavljanu komunikacije s djetetom vrlo je važna uloga roditelja koji moraju provoditi zahtjeve stomatologa. Ako je dijete hiperaktino i nemirno preporučuje se blaga sedacija kako bi se uspostavila bolja komunikacija, što može minimalizirati njegovu zbunjenost. Kod djeteta s kratkom pažnjom stomatološki zahvat treba vremenski limitirati, dok kod djeteta sa siromašnom motornom koordinacijom potrebno je kontrolirati njegove kretnje. Nestalno emocionalno ponašanje djeteta često čini teškoće tijekom tretmana pa je potrebno stalno održavanje pažnje (raport) između stomatologa i pacijenta. Kod djece koja nemaju verbalno razumjevanje stomatolog mora koristiti neverbalnu komunikaciju pri kojoj njegov govor i kontakt tijela imaju vrlo važnu ulogu.

2. Srednje teška oštećenja: oštećenja sluha (nagluhost i gluhoća), oštećenja vida (slabovidnost i sljepoća), te heliognatopalatoshize

Djeca sa oštećenjima sluha mogu biti nagluha i gluha te za korekciju svoje smetnje mogu nositi slušni aparat ili imati cochlearni implantat. Za prevalenciju oštećenja, kod nas i u svijetu, nema egzaktnih pokazatelja, iako se u većini istraživanja navodi stopa od 1‰ nagluhe i gluhe djece na 1000 djece u dobi od tri do deset godina.

Vrijeme nastanka oštećenja sluha uvjetuje razvoj ličnosti osobe s oštećenjem. Primarno gluha osoba podložna je teškoćama u komunikaciji u svijetu organiziranom po lingvističkom načinu komunikacije.

Djeca sa smetnjama sluha često su aktivnija od većine djece, imaju potrebu za istraživanjem, uče dodirom i pažljivim istraživanjem. Kod njih je evidentan nedostatak integracije iskustava, pa su takve osobe slabije strukturirane, manje suptilne, više senzomotorične te zaostaju u području apstraktnog i formalnog mišljenja. U pravilu, gluhoća ne izaziva gubitak govora ako je nastala nakon formiranja govora djeteta.

U stomatološkoj ambulanti dozvoljavaju si više slobode nego što to stomatološki prostor dopušta, zahtjevniji su i znatiželjniji, mogu biti vrlo nestrpljivi i nesigurni. Zbog toga stomatolog, tehnikom "tell-show-do", treba djetetu objasniti ono što ga zanima- upoznati ga sa okruženjem, instrumentima i predstojećim zahvatom, pri čemu je pomoć osobe u pratnji djeteta izuzetno važna za komunikaciju s djetetom i uzimanje anamneze.

Verbalna komunikacija treba biti što jednostavnija jer većina djece sa smetnjama sluha čita s usana, dok se vizualna komunikacija uspostavlja upotrebom simbola, slika te pisane riječi kod starije djece. Stoga stomatolog, prije početka rada, treba dogovoriti način komunikacije, raditi bez maske i to zbog nastavka komunikacije kod djece koja čitaju govor s usana i prate neverbalnu komunkaciju (mimika). Prije samog stomatološkog tretmana potrebno je, kod djece koja ga nose, isključiti slušni aparat.

Djeca s oštećenjima vida mogu biti slabovidna i slijepa. Prevalencija oštećenja vida kod djece kreće se od 0.28‰ do 0.8 ‰ . U literaturi se navodi da je 50 milijuna ljudi u svijetu slabovidno, a prema postojećim standardima procjenjuje se da u Hrvatskoj na 100 000 stanovnika ima 75 slijepih osoba. Za djecu oštećena vida kao kompenzacijski mehanizmi nedostatka vida važne su: taktilno-kinestetička percepcija koja ima izuzetnu spoznajnu vrijednost te auditivna percepcija koja je važna za njihovo kretanje kroz prostor i prostornu orjentaciju, kao i olfaktorna i gustatorna percepcija koje im u procesu orjentacije u prostoru daju čitav niz informacija.

Djeca oštećena vida, uglavnom, nemaju problema u verbalnoj komunikaciji, ali imaju usporen razvoj motorike te zbog nedovoljno razvijene slike tijela i položaja tijela u prostoru imaju zaostajanje u kretanju pa su radije pasivna nego aktivna, a smetnje vida mogu biti u kombinaciji s ostalim oštećenjima.

Način uspostavljanja kontakta stomatolog-dijete sa smetnjom vida te tehnika kontole ponašanja kod djeteta trebaju biti pažljivo objašnjeni. Svi zvukovi i mirisi moraju se pažljivo objasniti. Ova djeca moraju osjetiti nove objekte. Kako su auditivno orjentirani vole priče koje pažljivo slušaju, tako da mogu koristiti imaginaciju tijekom stomatološkog tretmana.

Rascjepi usne i nepca predstavljaju jednu od najčešćih anomalija glave. Dijagnosticiraju se prilikom poroda, te mogu biti: rascjepi usne, usne i nepca, izolirani rascjepi nepca, jednostrani ili obostrani.

Predstavljaju veliki funkcijski i/ili estetski problem. Pravodobnom kirurškom, pedijatrijskom, ortodontskom, fonijatrijskom, logopedskom, otološkom, stomatološkom, protetskom, psihološkom i socijalnom terapijom posljedice rascjepa nepca mogu se minimalizirati. Prevalencija rascjepa je različita u različitim populacijama i kreće se od 1 na 250 novorođene djece pa do 1 na 2.500 novorođenčadi.

Rascjepi ne predstavljaju samo kozmetski problem, već su težak razvojni poremećaj s velikim medicinskim i socioekonomskim značenjem za obitelj i društvo. Velikom broju djece poslije adekvatne terapije razvija se normalan govor, dok se u nekih do njih razvija velo-faringealna inkompetencija.

Kada je meko nepce odgovarajuće veličine i pokretljivosti, ono u fiziološkom mirovanju leži u kontaktu s dorzumom i korijenom jezika. Pri fonaciji glasova ("u" ili "a") meko nepce se podiže i izdužuje unatrag da bi svojom nazalnom površinom ostvarilo kontakt sa stražnjom stijenkom farinksa te je duže nego u fiziološkom mirovanju. To dovodi do pregrade između nosnih putova i donjih djelova farinksa. Pri izgovoru odgovarajućih glasova taj odnos onemogućuje prolazak glasa kroz nos. Poslije operativnog zahvata meko nepce može biti kraće te ostaje komunikacija između nosnih šupljina i farinksa pa glas postaje unjkav ili hipernazalan.

Rascjepi se mogu javiti u sklopu brojnih sindroma među koje spadaju i sindromi: Appelt, Bixler, Bowen-Amstrong, Ankiloblefaron, ektodermalna displazija, Juberg-Hyward, Meckel, poplitealni pterigij, van der Woude, Apert, cerebro-kosto-mandibularni, kleidokranijalna displazija, Gordon, oro-facio digitalni I, II i III, Treacher Collins, De Lange sindrom i mnogi drugi. Tijekom stomatološkog zahvata rad sa djecom s rascjepima ovisi o tome da li je rascjep izdvojena anomalija ili je u kombinaciji s mentalnom retardacijom ili je dio nekog sindroma.

3. Laka oštećenja: slučajevi lakog stupnja psihofizičke retardacije i defekti razne geneze.

U skupinu lakših oštećenja spadaju slučajevi lake mentalne retardacije i defekti različite geneze, kao i bolesnici koji su u dijagnozi uvršteni u prvu ili drugu skupinu, ali su po simptomatologiji lakši.

Zaključak

Djeca sa smetnjama u razvoju čine značajan dio opće populacije (oko 10%). Njihove različitosti u psihičkom, fizičkom, mentalnom, odgojno-obrazovnom i socijalnom aspektu u odnosu na zdravu djecu uvjetuju specifičan načine komunikacije, pristup stomatologa i kontrolu ponašanja u stomatološkoj ambulanti.

Slijedeći suvremene trendove razvoja društva za stvaranje humanijih uvjeta života kroz sve zastupljeniji proces deinstitucionalizacije, sve više djece sa smetnjama u razvoju ostaje živjeti u svojim obiteljima, a sve manje ih je smješteno u specijalnim ustanovama. Obiteljski stomatolog treba očekivati da će ova djeca sve češće biti njegovi pacijenti. Djetetu sa smetnjama u razvoju potrebno je pristupiti kao individui sa specifičnim potrebama pa tek onda kao osobi s fizičkim, psihičkim i intelektualnim osobinama. Uspješnost stomatološkog liječenja ovisi o vrsti smetnje u razvoju, kao i pridruženim teškoćama. O ponašanju djeteta za vrijeme liječenja ovisit će izbor tehnike kontrole ponašanja kao i odabir metode liječenja. Važno je istaknuti da liječenje dijece s posebnim potrebama uključuje timski i multidisciplinarni pristup pri čemu je nužna suradnja stručnjaka različitih edukacijskih profila i specijalnosti. Samo takav pristup pacijentu s posebnim potrebama može dati kvalitetne rezultate.

LITERATURA:

1. Težak-Benčić M. Djeca ometena u razvoju. U: Mardešić D, i sur. Pedijatrija. 2. izd. Zagreb: Školska knjiga, 1989; 859-905.
2. Sule Y,Yesim O,Galip E. The efect of dental training of the reactions of mentali handicapped children's behavior in the dental office. Journal of dentistry for children 1999;188-191.
3. Wright Z. G. Behavior menagement in dentistry for children. Philadelphia,London, Toronto. 1975. W.B. Saunders Com.
4. Arnaud C, Baille MF, Grandjean H, Cans C, Du Mazauburn C, Rumeaun-Rouquette C. Visual impairment in children. Prevalence, aetiology and care, 1976-85. Pediatr Perinat Epidemiol 1988, 12 (2) : 228-39.
5. Dorn V. Sljepoća i uzroci sljepoće. U: Votava-Raić A, Malčić I. Invalidnost u djece. Pedijatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 2002; 25-28.
6. Konkoli M. Rana intervencija i rehabilitacija u djece sa oštećenjima vida. U: Votava-Raić A, Malčić I. Invalidnost u djece, Pedijatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 2002; 29-35.
7. Nikolić S. Mentalni poremećaji u djece i omladine 1. Zagreb: Školska knjiga; 1988 : 390-402.
8. Boyle CA, Yearing-Allsopp M, Doernberg NS, Holmgreen P, Murphy CC, Shendel DE. Prevalence of selected developmental disabilities in children 3-10 years of age. The Metropolitan Atlanta Developmental Disabilities Surveilance Program, 1991. MMWR CDC Surveill Summ 1996; 45:1-14.
9. Radovančić B. Osnove rehabilitacije slušanja i govora. Fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu i Savez organizacija osoba oštećena sluha Hrvatske. 1995.
10. Sheehy E, Moore K, Tsamtsouris a. Augmentative communication for the non-speaking child. J Clin Pediatr Dent . 1993: 17 (49):261-4.
11. Pospiš M. Kvaliteta življenja u djece sa cerebralnom paralizom. U: Votava-Raić A, Malčić I. Invalidnost u djece. Pedijatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb. 60-67.
12. Pinkham J.R. i sur. Pediatric dentistry - infancy through adolescence. Sec ed. W.B. Saunders company. Philadelphia. 1994.
13. Hanjšek F. Epilepsije. Zagreb:JUMENA,1979.
14. Bašnec A, Barišić N. Kvaliteta života u djece sa epilepsijom. U: Pedijatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 2002; 68-71.
15. Begović D. Nasljedne bolesti i mentalna retardacija. U: Votava-Raić A, Malčić I. Invalidnost u djece. Pediatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb. 2002, 07-09.
16. Nikolić S. Mentalni poremećaji u djece i omladine 2. Zagreb: Školska knjiga, 1990.
17. Jurin M. Autizam. U: Votava-Raić A, Malčić I. Invalidnost u djece. Pedijatrija danas 2002. Klinika za pedijatriju KBC Zagreb. 2002, 78-82.
18. De Moor R, Martens l. Dental care in autism. Rev Belge Med Dent. 1997; 52(2):44-55.
19. Backman B, Pilebro C. Visual pedagogi in dnetistri for children with autism. J Dent Child. 1999: 66(5):325-31.
20. Friedlander A.H, Friedlander I.K, Yagela J.A, Spencer Eth Dental menagement of the child and adolescent with major depression. J Dent Child 1993: march-april:125-131.

http://sonda.sfzg.hr/broj10/nastavni/djeca.html

 


BiH Link - Razmjena banera

sve primjedbe molim vas ...posaljite na mail...cijenio bih to...posto ja i nisam neki webmaster...

SITE
REFERENCE

Search Engine Submission and Internet Marketing